Raščlamba identiteta komunističkog zločinca Tita njemačkog novinara

Stockholmski sindrom

Danas, 38 godina poslije i tjedan dana prije važnih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, vrijedno je podsjetiti hrvatsku javnost na tu Rullmannovu raščlambu. Za svakog razumnog hrvatskog domoljuba neshvatljiva je činjenica kako je još uvijek najmanje pedeset posto hrvatskog naroda opčinjeno likom i djelom jednog od najvećih zločinaca i masovnih ubojica u dvadesetom stoljeću. Narodna poslovica kaže “Tko se jednom opeče, taj i u hladno puše”, ali to u slučaju zločinca povezanosti zločinca Tita i jednoga dijela hrvatskog naroda ne odgovara stvarnom stanju. Kao da se radi o tzv. Stockholmskom sindromu. To je psihološki fenomen u kojem dolazi do emocionalnoga povezivanja žrtve sa zlostavljačem. Osobito je zabrinjavajuće da se žrtve Titovih zločina i terora od 1945. do 1980. ne mogu ni danas, 36 godina nakon Titove smrti, osoboditi dubokog uvjerenja da je Tito bio humanist, velik vođa i dobar vladar. Čak ni u zadnje vrijeme kad je u javnost konačno prodrla istina kako je Tito osobno izdao zapovijed za ubijanje desetaka tisuća nevinih civilnih žrtava na Bleiburgu diljem Slovenije, Hrvatske i drugih dijelova komunističke Jugoslavije nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

Odnos tog dijela hrvatskog naroda prema Titu mogao bi se usporediti sa ženinim  neprihvaćanjem istine da je njezin muž bio masovni ubojica i da je desetljećima ubijao druge žene. Za tu je ženu njezin muž, premda je patološki ubojica, i dalje  savršen muž i otac. Tako je za mnoge u Hrvatskoj i zločinac Tito i još uvijek “ljubičica bijela”, a ne patološki zločinac, ubojica i kradljivac tuđeg identiteta.

Od svega, međutim, najviše zastrašuje činjenica da će i na ovim izborima biti najmanje 30 posto glasača koji će glasovati za SDP, koja je sljednica Titove zločinačke komunističke partije Jugoslavije. A što tek reći za vođe SDP-a koji i dalje ne samo daju izjave, nego i uistinu žive u uvjerenju kako je Tito jedan od najvećih hrvatskih političara u novijoj hrvatskoj povijesti? Kako u propovijedi u Ludbregu reče biskup Vlado Košić, niti jedan istinski vjernik ne bio smio glasovati za one koji još uvijek slijede Titov zločinački komunistički režim. Nadajmo se da će se barem jedan postotak onih Hrvata koji idu u crkvu, a redovno glasuju za SDP, osloboditi Stockholmskog sindroma te da neće više glasovati za tu stranku, sve dok ona ne doživi pravu katarzu i ne prihvati prava demokratska i ljudska načela.

Evo što je Hans Peter Rullmann napisao podrijetlu Tita u Hrvatskoj istini u veljači 1978.

“Tko je zapravo današnji Tito?

Da današnji Tito nije Josip Broz iz Kumrovca javna je tajna u Jugoslaviji već od samog rata. No, u Jugoslaviji to nitko nije smio ni spomenuti na javnom mjestu, a slobodno svjetsko novinarstvo o tome je šutjelo radi održavanja Jugoslavije kao cjeline. Tu šutnju konačno je prekinuo Hans Peter Rullmann, poznati njemački novinar u svojem tjedniku OST DIENST koji se specifično bavi komunističkim zemljama, a posebno Jugoslavijom. Radi povijesnoga značenja ovog članka donosimo ga u prijevodu u cijelosti:

Tko je ustvari taj Tito?

Jugoslavenski profesor: službeni životopis krivotvorina! Je li pravi Josip Broz pao u Španjolskom građanskom ratu? Svjedoci se pojavljuju. Kako to da Tito ima sve prste? Četiri puta oženjen? Jedna odvažna žena iznosi istinu u Zagrebu.

Maršal Tito ima razlog biti nezadovoljan jednom školskom knjigom.

Maršal Tito ima zašto biti nezadovoljan jednom školskom knjigom čije je pisanje on sam odlučno tražio. Naime, kada je Tito početkom sedamdesetih godina ponovno otkrio lenjinizam za svoju Partiju, otkrio je strahovitu prazninu znanja u redovima svoje vojske. Zbog toga je naredio ponovno otvaranje političkih škola diljem zemlje i izdavanje novih školskih knjiga. Za ispunjenje tog teškog zadatka odgovornost je pala na beogradski Zavod za školske knjige i priručnike.

Trebalo je, međutim, nekoliko godina da konačno sada pod spisateljskim pokroviteljstvom profesora Predraga Radenovića iziđe iz tiska prva marksistička školska knjiga za jugoslavenske gimnazijalce pod naslovom Principi marksizma i socijalističko samoupravljanje. Međutim, izgleda da ta knjiga neće doći u ruke đacima niti će doći u javnu prodaju. Pisci su, naime, propustili uvrstiti Tita među klasičare marksizma-lenjinizma, a, osim toga, ispravljali su u detalje mnoge druge stvari za koje se do sada smatralo da su istinite. Tako, na primjer, i službeno tvrđenje da se Tito, u to doba Josip Broz, vratio iz Rusije u Jugoslaviju 1920. i odmah pristupio Komunističkoj partiji te da je djelovao kao vođa za promidžbu i štrajkove i, konačno, da je 1928. bio izabran za utjecajnog tajnika Partije u hrvatskoj metropoli – Zagrebu. Ali, povjerujemo li toj novoj školskoj knjizi, Tito, koji je kao austrougarski vojnik pao u rusko ratno zarobljeništvo, nije se uopće vratio 1920. u Jugoslaviju, nego tek 1926. Dakle, jedna razlika od šest godina koja sada opovrgava, svodi na neistinu, sve ono što je dosadašnji službeni životopis tvrdio da je Tito kroz te godine proživio.

Do sada su svi Jugoslaveni morali vjerovati da se Tito vratio u svoju domovinu 1920., da je u Zagrebu pristupio Komunističkoj partiji i to u vrijeme kada se jugoslavenska buržoazija pokušavala konsolidirati i pripremiti protiv novih napadaja radničke klase. Po službenom životopisu Tito je radi svojeg udjela izvojevanju političkih i ekonomskih poboljšanja za radničku klasu, postignuto u prvim poslijeratnim godinama, bio otpušten sa svojeg posla i bio je prisiljen otići u provinciju te je radio u selu Veliko Trojstvo, u brodogradilištu Kraljevica i tvornici vagona u Smederevu gdje je ponovno došao u sukob s upravom poduzeća zbog njegova zauzimanja za radnička prava i zbog toga bio je otpušten.

Ni jedno mjesto gdje je Tito navodno boravio i djelovao nije bez Titova spomenika i još uvijek se pronalaze novi svjedoci koji se navodno sjećaju Tita iz tog doba. Međutim, takvim svjedocima nije se ni dosad puno vjerovalo i tako se u srži Titov službeni životopis sastoji od mnogih praznina i suprotnosti.

Tako na primjer – službeno – već kao mladić bunio se protiv prilika koje su vladale u Austro-Ugarskoj, u koju je i njegova domovina bila uključena. Služba u vojsci bečkog cara „nije me mogla oduševiti jer je to bila vojska ugnjetavača, koja nije samo svoj vlastiti narod, već i druge narode učinila robovima“. Radi njegove opozicije naprama caru i robovanja njegova naroda dospio je u vojni zatvor u Petrovaradinu, a kao ratni zarobljenik u Rusiji iskoristio je tok revolucije i sudjelovanje u revolucionarnom pokretu.

Istina je, međutim, da kao mladić nije imao ni najmanji doticaj s hrvatskim radničkim pokretom. Naprotiv, on je otišao u Wiener Neustadt (Bečko Novo Mjesto) da bi se kao vozač upoznao s lijepim zabavnim plesovima i pod utjecajem svojih šefova taj se mehaničar često kasnije volio nazivati „inženjerom“. Javio se kao dobrovoljac u carsku vojsku, iskazavši se kao dobar rodoljub i mačevalac te je tako dobio i srebrnu kolajnu za hrabrost. Kada je 1966. godine Tito posjetio Beč, želio je vidjeti povelju svojeg odlikovanja. Ta povelja – dokument – bila mu je posuđena posredstvom austrijskoga saveznog kancelarskog ureda. Povelja koja je hvalila Titovu požrtvovnost za Dunavsku monarhiju i koja opovrgava Titov službeni životopis ostala je u Titovim rukama usprkos mnogim traženjima da se povrati bečkom ratnom arhivu.

Međutim, postoje daleko veće nesuglasnosti i nejasnosti u vezi s Titovim ranijim životom – počevši s njegovim danom rođenja za koji nije sa sigurnošću utvrđeno da je 25. svibnja, njegovom prvom ženidbom s nekom Ruskinjom koja je po raznim navodima sklopljena u različito vrijeme i na različitim mjestima, pa sve do njegova stvarnog djelovanja kao emigranta u Moskvi za vrijeme Staljinove čistke. Prvi put usudio se jedan jugoslavenski kapacitet, u osobi prof. Radenovića, da svih šest odlučnih godina Titova života proglasi jednom običnom legendom. Nije čudo da je Politika, organ beogradske vlade, ljutito napala tu knjigu čim je izašla iz tiska i, između ostalog, upitala: „Kako se to samo moglo dozvoliti?“

Naravno, uzrujavanje je razumljivo jer u toj novoj slici povijesti Tito više nije dijete jugoslavenske radničke klase, koje je kao takvo naraslo do kasnije vodećeg položaja, već jedan u Sovjetskom Savezu proračunato izgrađen agent koji se tek 1926. vratio u Jugoslaviju i bio odmah postavljen na vrh jedne od važnih organizacija Partije u zemlji. Ovo najnovije otkriće potvrđuje nagađanja koja je svaki Jugoslaven barem već jednom čuo i čije je istraživanje u potankost bilo zabranjeno – naime, na osnovi tih nagađanja Tito nije nimalo identičan s onim Josipom Brozom kojim je on htio biti po rođenju, a moguće je da nije Hrvat ili Jugoslaven, već u stvari jedan Rus.

Kad je započeo partizanski rat i kad se neki navodni Tito postavio na njegovo čelo, taj Tito nije bio poznat partijskim drugovima. Već tada se njegovo ime pokušalo objasniti time da se tvrdilo da iza njega u stvarnosti stoji Tihomir Tomić, jedan komunist i časnik potučene kraljevske vojske. Drugi su opet tvrdili da Tito uopće nije Jugoslaven, nego prijašnji sovjetski ambasador u Beogradu, Lebedev.

Marija Radić: “Ovaj Tito nije čak ni Hrvat”

Kada je poslije rata Tito držao svoj prvi govor govorio je jednim dijalektom koji nije bio niti hrvatski niti srpski i mnogi nisu uopće mogli razumjeti svojeg novog vođu. Marija Radić, udovica legendarnog hrvatskog narodnog vođe Stjepana Radića, koja živi u Zagrebu, izjavila je odmah poslije rata da taj Tito nije ni u kojem slučaju identičan Josipu Brozu za kojeg se izdavao. Njezin suprug bio je upoznat s obitelji Broz i odatle je ona znala da je Josip Broz u jednoj radnoj nesreći izgubio jedan prst ili više njih, dok Tito danas svira glasovir i to neozlijeđenim rukama, što pravi Josip Broz ne bi bio u stanju. Marija Radić reče: „Ovaj Tito nije čak ni Hrvat“.

Sestra Josipa Broza: “Pa taj uopće nije moj brat”

Gospođa Agata Benz, čiji suprug Gašpar Benz (70) danas živi u Brazilu, izjavila je da je ona bila prisutna kada su se poslije Drugog svjetskog rata brat i sestra sastali s Josipom Brozom. Brat navodnog Josipa Broza rukovao se zanijemljen s novim vođom, dok je sestra jasno izjavila: „Pa taj nije uopće moj brat“. Ta sestra poslije je netragom nestala. Liječnik dr. Radoslav Martinović, koji je za vrijeme rata boravio u partizanskom glavnom stožeru, a koji danas živi u Venezueli, izjavio je da je dr. Ivan Ribar, jedan od uskih suradnika Tita, rekao da Tito potječe iz drugog kraja, dok su Tomina Kovačić i Josip Podupski, koji su poslije Prvog svjetskog rata primili Josipa Broza u Komunističku partiju, izjavili da taj Josip Broz nije identičan Titu, što potkrepljuje beogradska tvrdnja da se Tito vratio u Jugoslaviju 1926. Prema tome, nikako nije mogao već 1920. biti primljen u jugoslavensku Komunistička partiju.

Nikola Radoš, koji danas živi u Sao Paolu, dao je pod zakletvom izjavu: otac pravoga Josipa Broza rekao je njegovu ocu da je njegov sin poginuo u Španjolskom građanskom ratu. To se podudaralo, također, sa sljedećim: sudionici u Španjolskom građanskom ratu izjavljuju da se sjećaju Josipa Broza, ali taj je poginuo. Fred Copeman, vodeći britanski komunist koji je opisao svoj razlaz s Moskvom u memoarima pod naslovom Reason in Revolt tamo opisuje, također, kako se sreo s jednim Josipom Brozom u Španjolskoj koji je sudjelovao u borbama pod imenom Šapajev, a danas je poznat kao maršal Tito. Copeman ne shvaća zašto se Tito ustručava priznati da je bio u Španjolskom građanskom ratu. Međutim, onaj Josip Broz kojeg Copeman poznaje iz Španjolske imao je tamnu kosu, dok je današnji Tito plavokos. Tako se isto prevario jedan Frankov general kad je zamolio jednog britanskog diplomata da izruči njegove pozdrave Titu kao nekadašnjem ratnom neprijatelju. Diplomat je ispunio tu želju, međutim, Tito nije na to uopće reagirao, nego se ponašao kao da je tu stvar prečuo.

Josip Broz poginuo je u Španjolskoj

Ako se sastave svi ti razni izvještaji dobiva se sljedeća slika: Josip Broz poginuo je u Španjolskoj, a njegove dokumente prisvojili su komunisti. Ti su dokumenti stigli u parišku centralu u kojoj se tada nalazio današnji Tito i on si je prisvojio dokumente i identitet Josipa Broza te njegovu prošlost. Ipak, s time još uvijek nije riješeno pitanje pravog podrijetla današnjeg Tita. U žarištu svađe između Tita i Staljina jedna je ruska radiostanica navodno podigla veo – Tito je Židov iz Ukrajine. Jedan bivši češki komunist koji danas živi u Americi, navodno se sjeća da je vidio Tita u Beču i to kao bliskog suradnika sovjetskog profesionalnog revolucionara Manuilskog. Po svoj prilici objašnjenje bi trebalo potražiti u činjenici da je jugoslavenska Partija napravila veliku aferu tražeći izručenje legendarnog partijskog arhiva pohranjenog u Moskvi. Te, kako piše u nedavno objavljenim memoarima bivši Titov ambasador u Moskvi Mičunović, samo je jedan dio bio vraćen i to poslije stroge cenzure KGB-a.

Bivši hrvatski tajnik Partije Ante Ciliga, koji danas živi u Rimu i koji je također bio dugogodišnji član jugoslavenskog Politbiroa, sjeća se također da je Tito bio u Moskvi između 1923. i 1925., a ne u Jugoslaviji. Po njemu Tito se tamo oženio Ruskinjom u to vrijeme, a ne kako se službeno izjavljuje da je s njom došao 1920. u Jugoslaviju.

Većinu tih sjećanja teško je ovjeriti – ali sada su ipak, po prvi put, potvrđena u jednoj školskoj knjizi napisanoj u Beogradu. Na osnovi toga nastao je narodni vic – ako jednoga dana režim propadne, Tito može mirne duše pobjeći u Kumrovec, rodno mjesto Josipa Broza, jer tamo, kako se šale jugoslavenski seljaci i građani, tako i tako nitko od starih stanovnika ne prepoznaje Tita”.

Hans Peter Rullmann