Rafinerija prodalo selo: kako je umrlo hrvatsko mjesto u Bosanskoj Posavini

Selo Donja Vrela imalo je prije rata mješovito etničko pučanstvo, ali su Hrvati činili 70% stanovništva i smatralo se hrvatskim selom. Poslije 2. svjetskog rata 1945. godine stanovnici su dobrovoljnim radom izgradili osnovnu školu s osmogodišnjim programom i društveni dom. Nakon toga Donja Vrela ušla su u sastav mjesne zajednice Vinska, u kojoj je srpsko stanovništvo bilo većinsko i koja je imala osnovnu školu s četverogodišnjim programom. Tada je dio škole u Vrelima srušen, a materijal je iskorišten za dogradnju škole u Vinskoj. Tako je selo Vinska dobilo osnovnu školu s osmogodišnjim programom, a škola u Donjim Vrelima ostala je na četverogodišnjem programu. S vremenom je škola u Donjim Vrelima potpuno zatvorena pa su djeca iz Vrela išla u školu u Vinskoj od prvog do osmog razreda, uglavnom pješice iako je udaljenost bila četiri do pet kilometara.  

Prostor škole i doma od tada su služili stanovnicima za društvene aktivnosti, zabave i slično. Krajem 70-ih godina pored doma asfaltirano je igralište za mali nogomet i dovršeno travnato igralište za veliki nogomet, na kojem je u općinskoj ligi, kao domaćin, igrao nogometni klub Srednja Rijeka iz Donjih Vrela.

U periodu od tri godine, između 1979. i 1981., prostor Doma korišten je za omladinsku radnu akciju Bosanski Brod. Za tu prigodu sva su poduzeća iz općine Bosanski Brod sudjelovala u uređenju naselja za „akcijaše“. Cijeli taj prostor bio je društveno vlasništvo, kao i sve druge organizacije (radne, sportske i slične) u cijeloj tadašnjoj državi, jer je po Ustavu sve bilo društveno osim privatne imovine pojedinca. Međutim, tada je prostor Doma netko uknjižio na Rafineriju nafte u Bosanskom Brodu. Kako dalekosežna i planirana odluka! Dok su seljani i radni narod klicali akcijašima, netko je iza njihovih leđa radio svoj posao, tajno i dugoročno.

Selo Donja Vrela u prošlom ratu je u potpunosti razrušeno. Većina kuća koje su tijekom rata zapaljene kasnije su i minirane u sklopu „obuke“ tzv. srpske vojske, koja je bila stacionirana u spomenutom domu. Takva količina mržnje i nerazumijevanja dovela je do toga da se nitko od Hrvata još za stalno nije vratio u to selo i obnovio kuću iako je od rata prošlo 25 godina. Istina, bilo je nekoliko pokušaja, ali su neslavno završili, jer se stalno razbijalo i rušilo ono što se napravilo.

Ipak, nekolicina mlađih ljudi ustrajno je pokušavala graditi odnose. Često su dolazili, pravili mala slavlja, proslavljali prvi svibnja, pravili nogometne turnire i tako svojom prisutnošću i priredbama, u kojima su udjela znali imati i domaći svih nacija i gosti, bar prigodno održavali selo na životu. Obnovili su nogometni klub i u periodu od 2004. godine do danas održano je 11 turnira, svake godine tradicionalno druge nedjelje u sedmom mjesecu, u kojima su sudjelovale i ekipe iz većinskih srpskih sela. Svaki puta im je Rafinerija nafte davala pisano odobrenje za korištenje prostora a nadležne institucije osiguranje i slično, dok su oni zauzvrat igralište uredno održavali.

No, sada je i tomu kraj. Dok se svi stanovnici BiH nadaju da će dočekati dan kada će oduzeta imovima biti vraćena pravim vlasnicima, oni su ostali bez te nade, jer je seoski Dom i sav prostor oko njega jednostavno prodan.

Vreljanin ing. Anto Marinić, jedan od glavnih organizatora okupljanja svoje generacije i mlađih sportaša u Vrelima, ostao je osupnut onim što je vidio u ponedjeljak 28. ožujka kada je došao obići svoje imanje u Vrelima:

"Kad sam vidio da se Dom, koji je zbog neodržavanja bio zapušten, obnavlja, bio sam vrlo sretan. Ali, sreća je trajala do trenutka kad sam saznao da Dom obnavlja privatno poduzeće, koje je na nekakav način KUPILO taj prostor", rekao je Marinić.

Rafinerija nafte Bosanski Brod, koja je već dugo u vlasništvu ruske naftne kompanije, prodala je Dom i sportske terene u Vrelima privatnom poduzetniku, koji sada obnavlja prostor zgrade da bi u nju uselio nekakvu svoju malu tvrtku za proizvodnju vode ili nešto slično.

"Postavljam pitanje i tražim odgovor kako je moguće da netko kupi društveni dom, školu i sportske terene koje su gradili naši očevi i Hrvati i Srbi?", ogorčen je ing. Marinić.

"Gdje ćemo se mi sada okupljati i je li to konačna poruka nama, bivšim značajno većinskim stanovnicima Donjih Vrela: 'idite konačno i ne vraćajte se, to je nama dato, za vas ovdje više nema mjesta', kao što je meni osobno jednom rečeno dok su brali moje trešnje i bacali gnojivo po kukuruzu koji su posijali na mojoj zemlji bez mog odobrenja?!

Donjih Vrela više nema onakvih kakva su bila. Ostala je bila samo škola, dom i igrališta. Kad njih netko proda, prodao je doista čitavo selo.