FOTO Prošlo je gotovo 30 godina od zločina u Grabovici, još uvijek se skrivaju tijela žrtava

Ilka Marić koja je imala 72 godine i njena 37-godišnja kćerka Ruža, kao i 14 drugih civila, nisu nikada pronađeni. Njihova se imena nalaze na spomeniku 33 žrtve hrvatske nacionalnosti koje su 8. na 9. rujna 1993. ubili pripadnici Armije BiH.

U Grabovici, mjestu koje se nalazi 30-ak kilometara sjeverno od Mostara je, prema priči mještana, prije rata bilo oko 45 kuća, prometovali su autobusi i vlakovi kojima su stanovnici išli u škole i na poslove.

U tim su kućama početkom svibnja 1993. prihvatili i vojnike jedinica Armije koje su zauzele Grabovicu. Ante Marić se s još nekoliko vojno sposobnih muškaraca izvukao prema Mostaru, dok su njegova majka i sestra ostale u kući.

"Bile su u svojoj kući. Ja sam dobio zadnju poruku od Crvenog križa 2. rujna 1993. godine. Napisale su: 'Dobro smo, nismo gladni', jel znate da na selu uvijek imate nešto", prisjeća se Marić.

Kaže da su nekoliko dana od te zadnje poruke ubijeni civili, većinom stari i žene u Grabovici, jer u selu nije bilo vojno sposobnih muškaraca. Kada se zločin dogodio, kako kaže, bio je zabranjen pristup i Crvenom križu i UNPROFOR-u. Ubojstva su preživjela samo dvojica dječaka kojima su ubili majku, oca, sestru, baku i dedu.

"Po nekakvim informacijama, dosta tijela je bačeno u Neretvu", kaže Marić, koji nikada nije saznao što se dogodilo njegovoj majci i sestri..

Predsjednik Udruge Hrvatskih stradalnika "Grabovica '93'", Josip Drežnjak detaljnije pojašnjava kako je ABiH vojnički zauzela naselje uz rijeku Neretvu 10. svibnja 1993. godine i skoro puna četiri mjeseca s mještanima živjela, nakon čega su počela ubojstva.

S Drežnjakom novinari Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) razgovarali su ispred spomen-obilježja na kojem je ime Mladenka Zadre, najmlađe četverogodišnje žrtve. Najstarija žrtva zločina u Grabovici je bio Marko Marić, koji je imao 87 godina.

Ono što je bolno i neshvatljivo za obitelji žrtava, prema Drežnjakovim riječima, je činjenica da su civile ubili vojnici koji su živjeli s njima i dijelili hranu koju su imali u mjestu u kom nije bilo sukoba. Usto, kako je rekao predsjednik Udruge "Grabovica '93'", je činjenica da sva tijela nisu pronađena ni tri desetljeća nakon zločina. Službena razmjena tijela je bila 1994. godine i od tada nisu pronađeni novi posmrtni ostaci.

Nakon razmjene 1994., tijela su proslijeđena u Split radi dalje analize, gdje su članovi obitelji išli na prepoznavanje. U patološkim nalazima, kako je naveo Drežnjak, konstatiralo se da je kod pojedinih osoba smrt nastupila uslijed udaraca po lubanjama i da nisu svi usmrćeni vatrenim oružjem.

Obitelji žrtava iz Grabovice rekle su da godinama pokušavaju od institucija saznati što se događa s počiniteljima zločina i istragom, ali da dobivaju samo informaciju da je "predmet živ", iako su, kako kažu, odavno dostavili svu potrebnu dokumentaciju.

Iz Tužiteljstva BiH su na upit BIRN-a BiH odgovorili da "na navedenom predmetu rade kolege iz Županijskog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanske županije".

S druge strane, iz Tužiteljstva HNŽ-a navode kako su "nakon provjera u evidencijama, odnosno uvida u TCMS bazu podataka utvrdili da trenutno, od predmeta koji su u prijavi ili istrazi u ovom Tužiteljstvu, nije evidentiran niti jedan predmet koji je vezan za navedeni događaj u mjestu Grabovica, u navedenom razdoblju".

Sudovi u BiH su, zbog zločina protiv civilnog stanovništva u Grabovici, osudili petoricu pripadnika Armije BiH na zatvorske kazne, a stanovnici  ovog mjesta rekli su da su njih petorica osuđeni samo zbog ubojstva dvije obitelji.

Enesa Šakraka, bivšeg pripadnika Devete motorizirane brigade ABiH, je Županijski sud u Sarajevu osudio na deset godina zatvora zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, dok je Mustafa Hota u istom sudu osuđen na devet godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić, a obje presude su izrečene nakon sporazuma o priznanju krivnje.

Na po 13 godina zatvora su osuđeni Nihad Vlahovljak, Haris Rajkić i Sead Karagić pred Županijskim sudom u Mostaru zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro, odnosno Ivana, Matije i Mladena 9. rujna 1993., a Vrhovni sud Federacije BiH je kasnije potvrdio ovu presudu.

Po zapovjednoj odgovornosti se za ovaj zločin u Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) sudilo Seferu Haliloviću, bivšem načelniku Stožera Vrhovne komande ABiH, ali je on oslobođen krivnje uz obrazloženje da nije imao stvarnu kontrolu nad jedinicama koje su počinile zločine u Grabovici, niti je utvrđeno da je Halilović bio zapovjednik operacije “Neretva 93“.

Prema podacima Udruge Hrvatskih stradalnika “Grabovica '93'" u ovom mjestu su 8. na 9. rujna 1993. ubijena 33 civila, dok je presudom u predmetu Halilović konstatirano da su "pripadnici 9. brigade i neidentificirani pripadnici Armije BiH ubili 13 mještana koji nisu aktivno sudjelovali  u neprijateljstvima", kao i da "tužiteljstvo nije uspjelo izvan razumne sumnje dokazati da su u predmetno vrijeme pripadnici Armije BiH u Grabovici ubili 14 osoba".

Iako je MKSJ oslobodio Halilovića zbog činjenice da Tužiteljstvo nije dokazalo njegovu efektivnu kontrolu nad vojnicima u Grabovici, konstatirano je ipak da su do ranog poslijepodneva 9. rujna 1993. pripadnici jedinica Armije BiH, koje su u to vrijeme bile prisutne u ovom mjestu, ubili određeni broj mještana.

U Grabovici je obnovljeno nešto više od 20-ak kuća u koje ljudi povremeno dođu, dok u mjestu žive, kako kaže Marić, mahom stariji koji su u mirovini.

Uz želju da nađe posmrtne ostatke svoje majke i sestre, Ante Marić želi i da se počinitelji zločina konačno procesuiraju.

Drežnjak, s druge strane, navodi da preživjelima iz obitelji Zadro ništa ne znači zatvorska kazna, kada njihovi najmiliji nisu pronađeni, kao i da ne smije biti nedodirljivih, pogotovo za one koji su bili spremni da ubijaju.

"Mi u Bosni i Hercegovini moramo živjeti i ne možemo jedni bez drugih. Želim da jedni drugima pomažemo, da nastavimo bolje. Kao što želim ovdje da se poboljša stanje i da pronađeno jednu kost, tako želim da i drugi pronađu posmrtni ostatak", zaključio je Drežnjak.