Praznine u Meštrovićevoj strategiji - drugi dio

Savez Zorkin–Meštrović

Potrebno je raščlaniti i dr. Meštrovićevu tvrdnju da se ja želim obračunati s dr. Zorkinom. Čudan je taj savez između dr. Meštrovića i dr. Zorkina. Prije svega, čudan je zato što dr. Meštrović nije nikada sakrivao svoju odbojnost prema HSS-u, a dr. Zorkin istodobno se trudi svim silama biti priznat kao vođa HSS-a u emigraciji. Ostaje samo jedan logičan zaključak – sve što Zorkin radi u zadnjih nekoliko godina ide na štetu HSS-a pa ga zato dr. Meštrović i podržava.

Prema dr. Meštroviću, dr. Zorkin predstavlja većinu u HSS-u zato što u Kanadi ima najviše članova po socijalnim i zabavnim domovima HSS-a. Po toj logici, hrvatsku dijasporu ne bi smjeli predstavljati ni HSS, ni HNV, ni HOP ili neka druga hrvatska državotvorna organizacija u iseljeništvu, već Hrvatska bratska zajednica u Americi jer ona ima preko sto tisuća članova. To je, naravno, apsurd. Osim nekoliko pojedinaca u SAD-u, dr. Zorkin nema niti jednog ozbiljnijeg pristašu među dugogodišnjim i aktivnim članovima HSS-a izvan Kanade, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Valja naglasiti da pod vodstvom dr. Zorkina organizacije HSS-a u Kanadi nisu poduzele niti jednu akciju u pravcu domovine, niti su poslale jedan jedini letak u Europu ili Hrvatsku. Povijesna je činjenica da je do raskola u HSS-u u Kanadi došlo pod vodstvom dr. Zorkina. Pod njegovim vodstvom organizacije HSS-a u Kanadi usmjerile su svoj rad i život isključivo na Kanadu. Dr. Zorkin u nekoliko je navrata napisao i izjavio DA SE ON NAJPRIJE BORI ZA KANADU, A TEK ONDA ZA HRVATSKU.

Ako danas treba tražiti osobu koja najviše koči pomirenje u HSS-u, onda je to nesumnjivo dr. Zorkin. Zašto? Zato što je baš on taj koji je bolesno ambiciozan da postane nasljednik dr. Krnjevića. Naime, dr. Zorkinu je jasno da izvan Kanade nema podršku i zato mu je u interesu podržavati podijeljenost u HSS-u. Neki pak tvrde da on to čini iz drugih razloga. Naime, u razgovoru sa strancima dr. Zorkin redovito se hvali kako se on za vrijeme Drugog svjetskog rata borio kao partizan protiv Nijemaca i Talijana. To je ponovio i u razgovoru s kanadskim novinama The Daily Free Press iz Nanaima. Članak iz kanadskih novina dr. Zorkin je objavio u Hrvatskom glasu od 31. srpnja o. g. Među ostalim, dr. Zorkin je tim novinama rekao da je on izabran za predstavnika 2.5 milijuna Hrvata u SAD-u i Kanadi, da je njegov cilj da u iduće tri godine uvjeri svjetske vlade u potrebu stvaranja istočnoeuropskog zajedničkog tržišta, koje će također biti autonomna i demokratska država. Nadalje, kaže dr. Zorkin u tim novinama: „Mi predlažemo branu od Poljske do Bugarske“. Što se tiče dr. Zorkinova partizanstva, danas nitko ne osporava da Hrvati u Južnoj Hrvatskoj nisu imali razloga boriti se protiv Talijana i Nijemaca u Drugom svjetskom ratu. No, teško je naći opravdanje da se netko u emigraciji danas, četrdeset godina nakon rata, hvali kako je bio partizan jer se pokazalo da su partizani u Južnoj Hrvatskoj umjesto Talijana hrvatskom narodu nametnuli Srbe. Nema sumnje da je dr. Zorkin postao vrlo smušena osoba. Još i danas u ušima mi odzvanja njegova tvrdnja na predavanju u Canberri 9. veljače o. g. „da je Tito nakon rata oteo Srbima Bosnu i Hercegovinu“. Bilo bi stoga daleko korisnije da dr. Meštrović daje dr. Zorkinu lekcije iz povijesti prije nego njih dvojica krenu u posjetu vodećim svjetskim silama, o čemu dr. Zorkin piše u Hrvatskom glasu od 31. srpnja o. g.

Javni savez između dr. Zorkina i dr. Meštrovića još je teže objasniti ako se uzme u obzir dr. Meštrovićevo privatno mišljenje o dr. Zorkinu. Prigodom mojeg prvog osobnog susreta s dr. Meštrovićem u Melbourneu prošle godine (u crkvenoj dvorani u Springvaleu) dr. Meštrović me upitao kakav je moj cilj u narodnom radu. Odgovorio sam mu: pomirenje u HSS-u. Dr. Meštrović se na to sarkastično nasmijao, govoreći kako seljaka u Hrvatskoj više nema, kako HSS nema perspektive itd. Ja sam ga na to upitao, ako je to točno, zašto onda on javno govori o suradnji HNV-a s dr. Zorkinom u Kanadi? Dr. Meštrović mi je, u prisustvu nekoliko svjedoka – g. T. Bošnjaka, g. P. Bošnjaka, g. Z. Drapača, g. I. Butkovića i, mislim, g. I. Čorića, rekao: „Ja imam jedno javno, a drugo privatno mišljenje“. Odgovorio sam mu da je to jako neodgovorno i da se na taj način zavodi i obmanjuje narod. Nadalje, dr. Meštrović mi je u tom razgovoru rekao da dr. Zorkin piše gluposti u njegovu Zrnju i da su Hrvatski glas najlošije novine u emigraciji. Sve je to izgovoreno u prisustvu svjedoka. Iz tih razloga čovjek se mora upitati što to veže dr. Meštrovića uz dr. Zorkina?

3. Za Hrvatsku slobodu dr. Meštrović kaže da ima nisku tiražu i da ju čita vrlo mali broj Hrvata koji su zainteresirani za hrvatsku politiku. To, međutim, ne smeta dr. Meštroviću da Hrvatsku slobodu prima besplatno od prvog broja. Ako drži da naše novine ne vrijede ništa, mogao nam je javiti da ih ne želi primati pa bi nam na taj način smanjio troškove poštarine. Mi smo mu novine slali zato što smo cijenili njegov rad i držali smo da, kao vodeći čovjek u hrvatskoj emigraciji, dr. Meštrović treba biti informiran o svemu što se u našoj sredini događa.

Reakcija hrvatskog tiska

4. Na temelju dr. Meštrovićeva članka u Hrvatskom vjesniku ljudi koji čitaju samo te novine mogli bi zaključiti da se samo Hrvatska sloboda osvrnula na njegov i dr. Zorkinov brzojav, a takav je zaključak potpuno neispravan. Radi bolje upućenosti hrvatske javnosti, treba naglasiti da su, osim Hrvatske slobode, na taj brzojav reagirali i drugi hrvatski državotvorni listovi. Radi pomanjkanja prostora citirat ćemo samo pojedine komentare iz raznih hrvatskih publikacija koje su se osvrnule na kontraverzni brzojav. Hrvatska Republika (koju uređuje predsjednik Hrvatske republikanske stranke dr. Ivo Korsky) broj 157, lipanj 1987., među ostalim, kaže:

„Kritika Glavnog odbora HSS-a u Australiji potpuno je opravdana jer kod javnih političkih čina – a podnesci na strane vlade spadaju u temeljne političke čine – nije važna namjera potpisnika nego dojam koji takva predstavka može izazvati kod onih kojima je namijenjena.

Predstavka dr. Meštrovića i dr. Zorkina od 26. ožujka 1987. zacijelo je donijeta u dobroj namjeri: žele upozoriti demokratske državnike na lošu jugoslavensku politiku i nasilje koje sprema jugoslavenska vlada. No što iz toga slijedi, kad na Zapadu jedan objektivni, ali manje upućeni političar pročita njihove argumente? Slijedi da su oni, kao predstavnici hrvatskih organizacija, zabrinuti za budućnost Jugoslavije i da ih mole da bi utjecali na jugoslavensku vladu da demokratskim i gospodarskim reformama odstrani opasnost za državu. Ovo nije hrvatska politika nego jugoslavenski reformizam…“

Urednik mjesečnika Hrvatska budućnost Tihomil Milas u broju za srpanj 1987., u članku pod naslovom Na krivom putu, o spornom brzojavu, među inim, kaže i ovo:

„To je dakle pismo velika politička pogreška, čiju težinu ne može umanjiti ni činjenica da je ista vjerojatno učinjena u dobroj namjeri, jer, da se poslužim američkom izrekom, i „put u pakao popločen je dobrim namjerama“. U pitanju prioriteta – a sloboda je za svaki narod, pa valjda i za nas, prvi prioritet – mi moramo biti načelni i pokazivati svijetu istinsku sliku kolektivne volje hrvatskog naroda, pa makar nam sva vrata ostala zatvorena. Ako ničija druga, barem je hrvatska povijest puna primjera iskrivljenog predstavljanja narodne volje, a skoro uvijek u nekoj plemenitoj i dobroj namjeri. Kuda nas je to dovelo, znamo i predobro…“

Članak iz Hrvatske budućnosti prenio je i hrvatski tjednik Spremnost iz Sydneyja.

Mjesečnik Nezavisna Država Hrvatska, glasilo HOP-a iz Kanade, osvrnuo se u nekoliko navrata na sporni brzojav. U broju za kolovoz 1987. prenesena je izjava glavnog starješine Hrvatskog domobrana za SAD g. Zvonka Monsidera pod naslovom Maska je pala u kojoj se, između ostalog, kaže:

„Od golemog broja pitanja, svakako je najkristalnije ovo: zašto su dr. Zorkin i dr. Meštrović uputili ovaj memorandum poslije nekoliko mjeseci dolaska u inozemstvo Milovana Đilasa, i poslije poznate izjave Srbske akademije nauka i umjetnosti? Mi Hrvati imamo sa svim „ovanima“, odnosno Jovanima, Milovanima, Radovanima itd. veoma gorko izkustvo iz prve tzv. demokratske Jugoslavije u kojoj smo već nakon 5 dana postojanja imali u Zagrebu na Jelačićevu trgu 14 mrtvih i oko 60 težko ranjenih hrvatskih domobrana iz pušaka i strojnica „demokratske“ balkanske soldateske. Mi svi znademo tko je Milan Đilas, njegov sin, kao i Mihajlo Mihajlov i njihovi prirepci, koji opet sladkim riečima punih meda i bratske ljubavi tvrde kako će sada sve biti drugačije i kako se ne će više opetovati nove diktature Pere Živokovića, Bogoljuba Jeftića i drugih novih perjanica s imenom – Jovan. Braćo moja, to je za nas luk i voda…“

U istom broju Nezavisne Države Hrvatske u članku Na krivom putu pod inicijalima S. P. (pretpostavljamo da se radi o g. Srećku Pšeničniku, predsjedniku HOP-a) o spornom brzojavu kaže se sljedeće:

„Javili su nam iz Buenos Airesa, da je naš članak u lipanjskom broju 'NDH' pod naslovom 'Odgovornost pred hrvatskom javnošću', a u kojem smo iznieli negativnost za hrvatsku oslobodilačku borbu gore spomenutog 'memoranduma', prasnuo poput bombe u tamošnjim hrvatskim političkim krugovima. Javili su nam nadalje, da su mnogi Hrvati, a među kojima, navodno, dr. Vjekoslav Vranić i dr. Radovan Latković, izrazili svoju absolutnu sigurnost da viest koju je doniela 'NDH' nije točna jer da dr. Meštrović nikada ne bi nešto takovog podpisao, i da je pisac članka sigurno nasjeo jugopropagandi ili jednom novom udbinom falcifikatu. Kamo li sreće da je bilo tako. Pisac članka bi se svakako izpričao dr. Meštroviću i hrvatskoj javnosti…“

Na brzojav dr. Meštrovića i dr. Zorkina reagirao je u nekoliko navrata Hrvatski tjednik iz Melbournea. Kritika koja je objavljena u Hrvatskom tjedniku nije bila na mjestu. Člankopisac Dinko Dedić brzojav je iskoristio za rušenje HNV-a što mi ni u kojem slučaju ne podržavamo. Umjesto zdrave i konstruktivne kritike, Dedić je cijelu stvar iskoristio za propagandu HDP-a.

Iz svih ovih citata iz drugih hrvatskih novina diljem svijeta nameće se očigledan zaključak da je reakcija na dr. Meštrovićev i dr. Zorkinov sporni brzojav bila spontana i višestruka. Kad se usporedi naše pismo s reakcijom drugih listova, onda se moramo s pravom upitati zašto je dr. Meštrović izabrao mene i Hrvatsku slobodu za glavnu metu svojeg napada? Zašto dr. Meštrović nije napao dr. Korskog i Hrvatsku republikansku stranku ili dr. Pšeničnika i njegov HOP? I tu dr. Meštrović najvjerojatnije ide linijom manjeg otpora.

Kad već spominjemo javne reakcije, potrebno je reći i to da su protestna pisma dr. Meštroviću uputili i pojedini MO HNV-a u Australiji i drugim zemljama. Privatno su reagirali i pojedini sabornici HNV-a. Zar je stoga zaista moguće da niskotiražna Hrvatska sloboda ima tako veliki utjecaj na članstvo HNV-a, njegove sabornike i cijelu hrvatsku državotvornu emigraciju? Bilo bi mi vrlo drago da je tomu tako. No, ja sumnjam u to. Meni se sve čini da članstvo HNV-a, sabornici i ostali državotvorni i organizirani Hrvati reagiraju ljudski, osjećajno, rodoljubno i spontano na sve ono što bi nas Hrvate moglo ponovno odvesti na krivi put – u novo ropstvo. Dr. Meštroviću treba biti jasno da su široki slojevi hrvatskog naroda uvijek imali istančan osjećaj za ono što je pravo i ono što je krivo. Narod je uvijek osjećao kad mu prijeti opasnost i kad ga netko, dobronamjerno ili ne, želi odvesti na stranputicu. S druge pak strane, u našoj je povijesti, nažalost, hrvatska inteligencija, ili kako ih je nazvao Stjepan Radić – pokvarena gospoda, redovito bila ta koja je srljala kao guske u maglu i koja je uvijek vodila više računa o tuđim nego hrvatskim interesima.

(Nastavlja se)