Praznine u Meštrovićevoj strategiji 3: zar doista misli da su Hrvati slijepi?

5. Dr. Meštrović jednostavno ne govori istinu kad kaže da sam ja oklevetao njega u namjeri da stvorim zabunu u HNV-u. Naprotiv, činjenice govore da je od prvog svojeg broja Hrvatska sloboda redovno prenosila i objavljivala izvještaje o djelovanju HNV-a. Hrvatska sloboda tijekom zadnjih godinu dana imala je intervju s četiri sabornika HNV-a, više od bilo kojih drugih novina u emigraciji pa čak i onih koje su naklonjene HNV-u. Dobiva se dojam da se Meštrović počeo ponašati poput ostalih balkanskih diktatora koji ne podnose slobodu tiska, govora i konstruktivne kritike. Ako je mislio da će nas sa svojim napadom uplašiti, onda se nije trebao truditi jer mi se nećemo tako lako zastrašiti. Što se pak tiče njegove tvrdnje da ja napadam HNV, dr. Meštrović bi trebao znati da je nedavni sastanak između Glavnog odbora HSS-a u Australiji i sabornika HNV-a u Australiji održan na inicijativu Glavnog odbora HSS-a. Tu je vrijedno istaći da su se prisutni sabornici na tom sastanku složili s tonom našeg pisma dr. Meštroviću, što je i zapisano u našem zapisniku sa sjednice. Osim toga, ogranci i članstvo HSS-a u Australiji i dalje surađuju s članstvom i Mjesnim odborima HNV-a u Australiji. Mi ćemo tu suradnju i dalje zagovarati jer držimo da se hrvatska oslobodilačka borba može uspješno privesti kraju samo kroz aktivnu suradnju svih Hrvata, bez obzira na njihove stranačke ili ideološke razlike.

6. Ja osobno, niti je to bilo tko učinio, nisam u Hrvatskoj slobodi napisao da su dr. Meštrović i dr. Zorkin Jugoslaveni. Dr. Meštrović bi, kao Amerikanac, morao znati da, ako se s nekim u demokraciji ne slažeš u svemu, to ne znači biti njegov neprijatelj. Dr. Meštrović me optužuje za demagogiju, a sam se njome obilato služi. Tragično je da čovjek koji brani američku demokraciju i američki pragmatizam ne prihvaća da hrvatski tisak ima pravo i dužnost javno i konstruktivno kritizirati hrvatske javne radnike i njihove akcije koje nisu u skladu s interesima i voljom većine hrvatskog naroda. U prošlom broju ovog lista ja sam se izgleda prenaglio kad sam napisao da sam uvjeren da dr. Meštrović razumije i brani slobodu tiska i govora. No, sve više dobivam dojam da mi u emigraciji po tom pitanju zaostajemo pola stoljeća iza zemalja u slobodnom svijetu u kojima danas živimo. Da tragedija bude veća, i režimski tisak u Hrvatskoj, iako je najneslobodniji u cijeloj Jugoslaviji, napredniji je po tom pitanju od nas u emigraciji.

Recept za kapitulaciju

7. Nakon što je ponovio zadnji stupac svojeg i dr. Zorkinova brzojava, u kojem se izražava zabrinutost da bi vojni udar mogao dovesti do još veće destabilizacije Jugoslavije, dr. Meštrović piše:

„Svakom i polurazumnom čovjeku trebalo bi biti jasno da se raznim svjetskim čimbenicima mora pristupati na vlastit način i da se treba služiti onim argumentima koji su njima prihvatljivi, i koji im se čine razumni, i u skladu s njihovim idejama, ciljevima i interesima bez obzira je li to stvarno tako ili nije.“

Za mene to je do sada najneodgovornija izjava jednog vodećeg predstavnika hrvatske državotvorne organizacije u emigraciji poslije rata. To je najbolji recept za kapitulaciju i odricanje nas Hrvata na naše pravo na slobodu i samostalnost. Ja jednostavno ne vidim u čemu se ta izjava razlikuje od motiva koji su odveli bana Ivana Šubašića u Beograd. I on je govorio Engleskoj i Americi ono što su oni htjeli čuti i ono što je bilo u njihovu interesu te što je za njih u onom trenutku bilo razumno. A svi danas dobro znamo koliko je to bilo u interesu nas Hrvata. I Šubašić je otišao u Beograd u dubokom uvjerenju da ima podršku Amerike i Engleske i da je njegov odlazak u Beograd u interesu hrvatskoga naroda. Zar nisu, na kraju krajeva, Englezi i Francuzi rekli i Stjepanu Radiću da se on mora ići boriti u Beograd za prava hrvatskog naroda. Zar nije i vođa hrvatskih komunista za vrijeme Drugog svjetskog rata Andrija Hebrang ubijen u tom Beogradu? Koliko nam se još puta treba dogoditi da nam u Beogradu na ovaj ili onaj način ubiju naše zastupnike prije nego što će naša inteligencija progledati i uvidjeti kamo nas takva politika vodi?

Da su dr. Meštrović i dr. Zorkin u svojem brzojavu nadodali da je mirna podjela Jugoslavije na samostalne države jedini izlaz iz današnje ekonomske i političke krize u toj zemlji, onda bi taj brzojav dobio sasvim drugačiji smisao, a ne vidim zašto bi jedan takav miroljubiv prijedlog naišao na osudu kod svjetskih čimbenika. Ovako ostaju samo nagađanja i posljedice koje su ta nagađanja izazvala. Ta je nagađanja nemoguće zaustaviti jer su nas tragična iskustva iz prošlosti naučila da mi Hrvati danas, kako se to u narodu kaže, i na hladno pušemo. Hrvatski narod nije zaboravio tragedije od 1918., 1928. i 1945. Tko nam jamči da nam se slična tragedija ne može ponovno dogoditi ako ne budemo dovoljno oprezni? Jugoslavija se nalazi pred raspadom i sve što ide u korist njezinoj stabilizaciji, ide na štetu hrvatske oslobodilačke borbe. Amerika ne želi više ulagati svoj novac u Jugoslaviju zato što država više nije stabilna kao što je bila pod Titom. Zato je u interesu Amerike da se Jugoslavija stabilizira, najprije politički, a onda će ponovno procuriti američke milijarde koje će ojačati beogradsku administraciju i ublažiti nezadovoljstvo naroda jer će ponovno biti dovoljno kruha i igara.

Domovina odbija đilasovštinu

8. Citiranjem zadnjeg stupca svojeg i dr. Zorkinova brzojava svjetskim vladama, dr. Meštrović započinje (konačno) otkrivati svoju strategiju za ubrzanje raspada Jugoslavije. Dr. Meštrović čvrsto vjeruje da put do raspada Jugoslavije leži u „njezinoj demokratizaciji“, tj. da bi vojni udar u Beogradu doveo do stabilizacije Jugoslavije, odnosno da bi zaustavio proces njezina raspadanja. Kao važan profesor povijesti, dr. Meštrović mi kroz svoj članak dijeli lekcije i izvrgava ruglu moje znanje hrvatske povijesti. ja ne želim dovoditi u pitanje dr. Meštrovićeve kvalifikacije ili njegovo znanje. Usuđujem se ipak ustvrditi da je sa svojim člankom u Hrvatskom vjesniku dr. Meštrović pokazao da se on puno ne razlikuje od ostalih prepotentnih američkih profesora koji na Jugoslaviju gledaju bez pravog poznavanja današnje situacije, a još manje povijesti i razlika među narodima koji u njoj žive. No, nije to nikakvo čudo. Svi znamo koliko su već puta poslije Drugog svjetskog rata američki stručnjaci za međunarodna pitanja pali na ispitu svojeg znanja i poznavanja prilika i situacije u raznim zemljama u kojima je Amerika podržavala postojeće diktature.

Dr. Meštrović nas zastrašuje nekom srpskom vojnom diktaturom kao da danas u Hrvatskoj vlada nešto drugo. Zar dr. Meštrović zaista misli da je hrvatski narod slijep i da će nasjesti njegovoj impliciranoj tvrdnji da danas u Hrvatskoj ne vladaju vojska ili policija koje su pod kontrolom Beograda. Neka nam dr. Meštrović pokaže samo jedan jedini znak koji upućuje na to da je u Hrvatskoj započeo proces političke demokratizacije. Ono što se događa u Sloveniji i Srbiji nije demokratizacija, nego buđenje slovenskog i srpskog nacionalizma. Uostalom, najbolji pokazatelji onoga što se događa u Hrvatskoj su nam hrvatski politički zatvorenici savjesti i bivše vođe hrvatskog proljeća 1971. godine – Tuđman, Veselica, Gotovac i drugi. Zašto oni nemaju slobodu koju uživa Milovan Đilas? Ja ću Vam reći zašto, dr. Meštroviću. Zato što oni odbijaju Đilasove koncepcije i rješenja za današnju krizu u Jugoslaviji. Hrvatska opozicija u domovini nije do sada prihvatila niti jedan zajednički nastup s Milovanom Đilasom zato što je ona svjesna da to vodi u treću Jugoslaviju u kojoj bi opet dominirali Srbi. Pa ako istaknute hrvatske vođe u domovini ne prihvaćaju takva rješenja, iako bi se zbog položaja u kojem se oni nalaze našlo opravdanja kad bi oni krenuli tim putem, na temelju kojih razloga i po kojoj logici trebamo mi u slobodi raspravljati sa Srbima u emigraciji o preuređenju Jugoslavije? A, kao što nam je i sam dr. Meštrović rekao u svojem izvještaju sa seminara koji je organizirao Freedom House, to je jedino o čemu Srbi žele raspravljati. Rušenje Jugoslavije i uspostava hrvatske države nije na njihovu dnevnom redu. Iz tih razloga dr. Meštrović nam zaista pokazuje koliko malo poznaje Srbe kad misli da bi oni pristali na demokratizaciju Jugoslavije koja bi nama Hrvatima omogućila uspostavu države Hrvatske. Mi ćemo do hrvatske države doći samo ako mi Srbima i cijelom svijetu pokažemo svoju odlučnost i svoju volju za državom.

Kakvo jamstvo ima dr. Meštrović da Srbi s kojima on pregovara u Americi, za koje on kaže da oni uviđaju potrebu demokratizacije Jugoslavije, ustvari ne traže način kako promijeniti komunistički režim koji se nalazi u krizi i na taj način da se Srbima omogući nova vrsta legitimiteta u održavanju Jugoslavije na životu? Hrvatska seljačka stranka i dr. Vladko Maček imali su cijeli hrvatski narod i hrvatsku seljačku i građansku zaštitu kad su pregovarali sa Srbima pa opet nisu do kraja uspjeli dobiti ono što su htjeli. Kako možemo onda mi iz emigracije tražiti ustupke od režima i Srba u Beogradu jer se ne smije zaboraviti da vlast u rukama nemaju Srbi u Americi, nego oni u Beogradu. Dakle, sa Srbima se može pregovarati samo s pozicije naše snage, a ta se snaga nalazi u hrvatskom narodu u Hrvatskoj i nitko u emigraciji nema pravo stvarati sporazume sa Srbima bez znanja i volje hrvatskog naroda u Hrvatskoj.

Što se pak Amerikanaca tiče, da je njima stalo da se u Jugoslaviji izbjegne međunacionalni rat, oni bi sjeli zajedno za stol s Rusima i dogovorili se o mirnoj podjeli Jugoslavije. Kad već govorimo o Rusima, dr. Meštrović nam nije rekao kako će oni reagirati na demokratizaciju Jugoslavije. Naime, višestranački sustav u Jugoslaviji značio bi da najprije treba srušiti diktaturu Komunističke partije Jugoslavije, a to bi moglo izazvati za Ruse vrlo opasan presedan u Istočnoj Europi. Bio bi to, naime, domino utjecaj u suprotnom smjeru.

Kome bi koristio vojni udar?

Vrijedno se osvrnuti i na Meštrovićevu tvrdnju da bi vojni udar u Beogradu učvrstio Jugoslaviju. I o tome u emigraciji vladaju drugačija mišljenja. Evo što o tome misli poznati hrvatski novinar Hrvoje Vukelić, čovjek koji živi u Zapadnoj Njemačkoj, na pragu domovine, koji je odrastao u Hrvatskoj i koji bolje poznaje prilike u Jugoslaviji nego dr. Meštrović. U istom broju Hrvatskog vjesnika u kojem je objavljen članak dr. Meštrovića, govoreći o mogućnosti vojnog udara u Jugoslaviji, u članku Slovenci su „pročitali“ Srbijance, Hrvoje Vukelić, među ostalim kaže:

„Nakon što bi se vojska popela na vlast, možda bi neko vrijeme i uvela stanoviti red u gospodarstvo i društvo, ali bi ubrzo nakon toga došlo do vrtoglavog degeneriranja sveukupnog ekonomskog, političkog i duhovnog života u Jugoslaviji. NIŠTA VIŠE NE BI FUNKCIONIRALO. To je bila sudbina svih vojnih diktatura… U Jugoslaviji bi vojni režim, kako je rekao Blažić, bio obična velikosrpska vojna diktatura koja bi naišla na strahovit otpor u svim nesrpskim nacijama i sredinama. Kako rekosmo, nije potpuno sigurno da bi sva vojska poslušala srpsko-crnogorski generalitet. Vojska bi Jugoslaviju gurala u libanonske prilike…“

9. U zadnje vrijeme dr. Meštrović sve otvorenije propagira i svoju tezu o plebiscitu i samoodređenju hrvatskog naroda kao načinu i putu do uspostave hrvatske države. Za vrijeme njegove prošlogodišnje posjete Melbourneu on je tu tezu iznio i na sjednici Hrvatskog međudruštvenog odbora za Victoriju. Dr. Meštrović je tom prilikom rekao da bi se plebiscit održao godinu ili dvije dana nakon što se država uspostavi. Ja sam mu tada postavio pitanje od kakve je koristi plebiscit kad već imamo državu. Odgovorio je: da pokažemo svijetu da smo za hrvatsku državu, a ne Jugoslaviju. Nisam se onda složio s tim njegovim stavom, a ne slažem se ni danas iz sljedećeg razloga. Tom svojom tezom dr. Meštrović uvjerava svjetske čimbenike da se hrvatski narod nije još izjasnio za hrvatsku državu. On, drugim riječima, ne samo što ne priznaje volju hrvatskog naroda izraženu na izborima od 1920. do 1938. i onu izraženu 10. travnja 1941., nego on umanjuje i državotvornu svijest nas Hrvata u ovom stoljeću. Po njegovoj tezi mi Hrvati trebamo tek sada dokazati Srbima i drugim narodima u Jugoslaviji da mi ne želimo živjeti s njima u jednoj državi. Tako nešto može izmisliti samo jedan američki profesor koji optužuje druge za ignoranciju, a sam ne vidi koliko štete takve izjave nanose današnjoj hrvatskoj oslobodilačkoj borbi.

(Nastavlja se)