srednja bosna
POTRESNA ISPOVIJEST Sve bi im dala, samo da su moja dica još živa...
Priča Sarafine Lauš, travničke Hrvatice, istjerane iz rodnog sela Ćukle, u kojem je izgubila trojicu sinova i muža, na simboličkoj razini, priča je i svih Hrvata u središnjoj Bosni.
Sarafina Lauš, iz travničkog sela Ćukle, u lipnju 1993. izgubila je trojicu sinova (Miroslav 1971., Fabijan 1961., Dragan 1959.) i muža Ivu (1939. godište). I ona sama bila je žrtva Armije BiH. Osim u logoru u Ćuklama, bila je zarobljena i u Zenici jedanaest mjeseci.
Njena tragedija, tragedija je i svih Hrvata u srednjoj Bosni. Nalogodavci i počinitelji su poznati, ali ih se nikad nije kaznilo.
Novinarka Dnevnika.ba posjetila je Sarafinu Lauš u njenoj obiteljskoj kući u selu Donje Putićevo prema Travniku. Sarafinina tragedija, bez obzira na to što je bila davno, za nju je svakog dana jednako živa. Tvrdi kako zna tko je odgovaran za smrt njenih sinova, kao što to isto zna i pravosuđe.
Imena koje su se spominju su Omer Luković, Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani. No nadležni organi ih nikad nisu upitali što znaju o smrti njenih troje sinova.
"Zašto je to sve bilo, obitelj raseljena, boli me što nema njih četvorice, moj Miro je tada imao 22 godine, ostala sam sama s osmero dice, valja to priranit, bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“, kaže Serafina o svom početku teške životne priče te dodaje kako je rodila jedanaestero djece. Jedno joj je preminulo kao dijete, a rat joj je oduzeo trojicu sinova i muža. Dvojica od trojice poginulih sinova su imali zasnovane obitelji u trenutku smrti. Sarafina ima još tri sina, četiri kćerke, 26 unučadi i 10 praunučadi. Obitelj, uglavnom, raseljena po europskim zemljama.
Baka Serafina često gleda TV i prati aktualne političke događaje, njezin sin Tihomir kaže da ju je strašno iznerviralo kad je čula da je Erdogan rekao kako mu je Alija Izetbegović ostavio Bosnu u "amanet", na što baka odgovara: "Ma jest bona, ražljutilo me to, kako neće, pa Bosna je vavik i naša bila".
"Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakve pare, samo pravda, znadem ko mi je dicu pobio, i oni znaju, teško čekaju da i ja još umrem“, kaže Sarafina i dodaje kako sve ima zapisano i da će se uvijek znati ubojice njene djece.
Opisuje kako joj je jednog sina odveo Dejić Safet i da su ga strijeljali nakon toga, na samom početku rata je zaklinjala sinove da nikoga ne diraju. Kaže također da nikad nije ni slutila što bi joj prvi susjedi mogli napraviti te da su zločine činili nakon obavljenog namaza.
Dok su bili zarobljeni u Ćuklama, prisjetila se Sarafina, "tuklo ih je i provociralo". "Možeš ti zamislit’, pored svi’ ti stra’ota, jednom su dicu poslali, pa mi onde zarobljeni, a dica nas muslimanska pljuju, eto, zar to nije iživljavanje?", zapitala se baka.
Opisala je i događaje na samom početku rata kad su mlada djeca vikala da će to biti sve njihovo jer im je Alija tako rekao.
"Žrtve su žrtve, ja to razumim, sve mi se isto desilo, ali nema televizije, samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo, biti ni žalosne", kaže Sarafina.
Govori i kako rijetko ide u Ćukle, a da susjedi sve znaju, no, isprike nema. Kaže kako su joj zapalili kuću, jer se vojnici Armije BIH nisu mogli dogovoriti tko će je zaposjesti i da ne može od tuge se vratiti na to mjesto jer se to sve krvavo gradilo i zaradilo.
"Nas je ostalo, 11 stari skroz, odvezlo nas na Ovnak, u kombiju nam ezan na kaseti puštalo, eto, to ti je, i veli jedan, treba poklat’ ustaška govna pa ih zatrpat", opisala je svojih jedanaest mjeseci zarobljeništva u Zenici i napomenula kako su dva dana lutali po šumama jer zbog Izetbegovićevih uputa nije smjelo biti službeno zarobljenih.
Sarafina kaže kako je Srednja Bosna sva puna majki Vukovara Srebrenice te da ima osjećaj kao da njihovu žrtvu nitko ne spominje.
"Kud god da odem, ne bi mogla živit’ nigdi drugo nego u Bosni. Veže me zemlja. Zjapi sve prazno, narod nam izgino, krave pokrepale, ljudstvo se istribilo, al’ nek’ svak’ upamti, i naši i nji’ovi, di god tuđe otmeš, nema sreće, znaj“, kaže Sarafina na pitanje bi li se željela preseliti u Hrvatsku ili neku stranu zemlju.
"Sve bi im i halalila i pripisala, i kuću tu i njive sve, samo da su mi moja dica živa", zaključila je Sarafina Lauš na kraju.
Komentari
VAŽNO Ako ne vidite komentare ne znači da smo ih zabranili ili ukinuli. Zahvaljujući pravilima Europske unije o privatnosti podataka treba napraviti sljedeće: 1. Logirati se na Facebook u ovom browseru i omogućiti korištenje kolačića (cookies). Logirati se možete ovdje: https://www.facebook.com/ 2. Uključiti third party cookies u svom browseru. Ako koristite Chrome to možete učiniti na chrome://settings/cookies. Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.