Podvale u Australiji mogu na Kolindin račun doći jedino iz Hrvatske!

Kako doznajemo iz drugih diplomatskih izvora, u organizaciju su uključeni i australski koordinatori kako bi se izbjegla moguća neprimjerena ikonografija - piše jedan od glavnih tiskanih tzv. mainstream medija u Hrvatskoj.

Gotovo iste te dvije rečenice, s manjim ili većim varijacijama, doduše, s prilično žešćom retorikom, uz uporabu milozvučnih termina "ustaše", "najžešća ustaška emigracija" i sličnih, mogle se isčitavati i nekada, kad su u Australiju dolazili, recimo, predsjednik SIV-a SFRJ Džemal Bijedić 1973., ili Petar Fleković sa Stipom Šuvarom u izaslanstvu SRH osamdesetih, čak i kad je dolazio prvi predsjednik RH Franjo Tuđman 1995, a osobito predsjednik Vlade RH Zoran Milanović 2014.

"Neprimjerena ikonografija"? Ali, kakva je to "ikonografija"? "Neprimjerena", ali kome i čemu?

"Australski koordinatori"? Hm, da su "australski", najvjerojatnje jesu, čim su u Australiji, ali tko su ti "koordinatori", što oni "koordiniraju"?

Konačno, o kojim je "drugim diplomatskim izvorima" riječ? Ali, kojim "drugima", razčičitima od kojih "primarnih"?

Na stranu što mantra o "180 tisuća, a po procjenama čak 300 tisuća" Hrvata u Australiji, koja se spominje i u "mainstream-tekstu" koji je povod ovomu usputnom komentaru, nema baš velike veze s činjenicama, a ni s mozgom, osobito ne s profesionalnim novinarstvom. Naime, Australija je prilično dobro uređena država, pa poput sebi sličnih, održava redovne Popise pučanstva (Census) gdje je, međutim, upitnik za Census posve različit od onoga koji se koristi u "zemljama bivše Jugoslavije", u "tranzicijskim zemljama jugoistočne Europe", na eufemističkom "Zapadnom Balkanu" odnosno u "zemljama Velike Srbije" tj. u eufemističkom "regionu" ili "regiji", što znači isto.

Po australskom Censusu, koji razlikuje "ancestry" (podrijetlo), zemlju rođenja, jezik kojim se govori u kući, jezik kojim govore roditelji, državljanski status (državljanin, stranac sa stalnim boravkom, stranac s privremenim boravkom, posjetitelj/turist, itd.), analizom se Hrvata (kao takvih) može izlučiti oko 130.000, a "procjene", e pa one variraju zavisno od toga tko ih iznosi, a kreću se od 300.000 do pola milijuna, pa i više. (http://www.abs.gov.au/census)

Na stranu i neshvatljiva propagandistička glupost u pokušaju, da su se "čak morali tražiti veći objekti", kako stoji u tekstu tih novina.

Kakvi "veći objekti"? Veći od čega? Hm, vjerojatno veći od postojećih!

Ali, zaboga, australsko-hrvatska zajednica kupila je cijelo jedno brdo u Canberri, sagradila kompletnu infrastrukturu, proizvela novi kvart i novu adresu,i tamo izgradila najveće državno veleposlanstvo koje na australskom kontinentu postoji, nešto takvo ne posjeduju ni Amerika, ni Kina ni Rusija. Hrvatski katolički, društveni i sportski centri, domovi i dvorane najveći su u Australiji, barem u odnosu na druge - i to sve druge, ili bilo koje druge! - nacionalne/etničke zajednice, i to doslovno u svim velikim gradovima (Sydney, Melbourne, Adelaide, Perth, Canberra).

Vratimo se na početnu zastrašujuću tezu o "neprimjerenoj ikonografiji" i "australskim koordinatorima" koji "neprimjerenu ikonografiju" nadziru, u smislu da je onemogućavaju, sprječavaju ili zabranjuju.

Pretpostavimo da je riječ o hrvatskim grbovima s početnim prvim bijelim poljem, ili s hrvatskim grbovima bez "krune" (koja sadrži grbove hrvatskih povijesnih pokrajina i gradova), te da je uz njih riječ o "ikonografiji" koja asocira na NDH ili je pak riječ o slikama i posterima Ante Pavelića, dakle, o ustaškoj ikonografiji, pa recimo ovako:

prvo, Australija - kao demokratska i iznad svega multikulturna i multikulturalna zemlja! - nema apsolutno nikakvih zakonskih odredbi po kojima bi takvo što bilo zabranjeno! I to ih nema u odnosu na bilo koju etničko/nacionalnu zajednicu, bez obzira na njenu veličinu ili društvenu ulogu, počevši od onih malih, poput samoanske, sudanske ili nigerijske, do najveće, opće anglo-keltske!

Drugo, u nekim hrvatskim domovima - u cijeloj Australiji, čini se. njih desetak - u njihovom unutarnjim dvoranama, doista su izvješene Pavelićeve slike (u jednomu stoji čak i, umjetnički neloše oblikovano, Poglavnikovo poprsje), redovito uza slike Starčevića, Radića, Stepinca i Tuđmana (znakovito, nigdje nema ni Tita, ni Mesića, ni Josipovića!), no i u tim slučajevima, vrijedi opće, temeljno i vrlo zakonito pravilo: kad bi to australskoj državi - Commonwealthu od Australia, kako se to oficijelno kaže - ili bilo kojoj od njezinih federalnih sastavnica, smetalo, narušavalo zakone, narušavalo javni red i mir, posebno ako bi izazivalo nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili netrpeljivost: australska bi država već davno to skinula, ukinula i zabranila.

Doduše, nema takvih besmsleno restriktivnih zakona ni u RH, samo je problem što se postojeći, neprijeporno demokratski sročeni hrvatski zakoni, redovito tumače na način koji više svjedoči o neprekinutoj, stalnoj, trajnoj ideološkoj borbi, zapravo ratu, nego onako kako bi trebalo - razumski, logično, činjenično, u skladu s demokratskim načelima zapadnoeuropske kršćanske civilizacije.

Ta hrvatska mainstream tiskovina, dakle,makar blago i prikriveno, unaprijed zaziva, možda čak i navješćuje nešto "drugo", nešto klandestino, nešto podmuklo, nešto ružno i zlo.

U prijevodu na razumljiv hrvatski, pozivanjem na "druge diplomatske izvore", što god to značilo, tamo se navješćuje, možda i zaziva, "mogući skandal", koji međutim može poslužiti jedino za "domaću uporabu u političkoj Hrvatskoj".

Pa sad zamislite, što bi se babi tilo, a što bi joj se snilo u onim malo žešćim "nevladinim" medijima ili u mokrim snovima onoga dijela parapolitičkih udruga koje ih slijede.

Na njihovu žalost, niti ima predispozicija, niti ima uvjeta, niti ima "ustaša", niti ima "neprimjerene ikonografije" (koja je ionako uvijek, samo i jedino, hrvatska, čak i kad je ima, da se razumijemo.)

A ako "neprimjerene ikonografije", i to bilo kakve, tijekom predsjedničina boravka u Australiji ipak bude, vjerujte, neće samo vajni "australski koordinatori" reagirati na to, učinit će to Hrvati sami: riječ je o najkompaktnijoj hrvatskoj političkoj emigraciji na svijetu, njoj je Hrvatska iznad svega, iznad ideologije i iznad primitivnih parapolitičkih podmetanja, poput ovoga na koji je ovdje potrošeno toliko pustih riječi, ako se dobro razumijemo.