Pismo iz Australije dragoj supruzi Janji!

Još uvijek svaki dan očekujemo da ćeš nam se vratiti, kao što si se vraćala s brojnih putovanja po svijetu, kamo si išla služiti domovinu Hrvatsku i beskompromisno se boriti  za njezine interese, i kao što si to kao dragovoljka Domovinskog rata činila od kolovoza 1990. do oslobađanja Hrvatske od velikosrpske okupacije 1998. godine.

Nažalost, Hrvatska ti se nije na zadovoljavajući način odužila, kao ni brojnim drugim istinskim i poštenim braniteljima i veteranima Domovinskog rata. Nakon sjajnog i vrlo uspješno obavljenog posla na vojnom povezivanju između Republike Hrvatske i NR Kine, gdje si bila posebno cijenjena kao jedina žena vojni izaslanik između sto muških vojnih izaslanika iz cijeloga svijeta, ministrica obrane u Račanovoj komunističkoj vladi, Željka Antunović, poslala te je u mirovinu u najboljim godinama života, što te je teško pogodilo.

Hrvatski zdravstveni sustav, i pojedini liječnici, bili su posebno okrutni i nehumani kad ti je njihova pomoć bila najviše potrebna. Zbog nesavjesnog liječenja nisi dobila priliku da barem još godinu ili dvije dana uživaš u tvojem unuku Luki, koji te nije htio pustiti iz njegovog zgrljaja onog dana kad si išla na prvu operaciju. Tada si Teni i meni rekla: «Nešto nije u redu, Luka to osjeća».

Draga Janjo, do mojeg zadnjeg dana na ovom svijetu neću odustati od borbe da pravda bude zadovoljena i da odgovorni za tvoje nesavjesno liječenje snose adekvatne sankcije. Ovim  putem javno zahvaljujem predsjednici Republike Hrvatske, gospođi Kolindi Grabar-Kitarović, predsjedniku Hrvatskog sabora, akademiku Željku Reineru i ministru zdravlja doc.dr.sc.

Dariu Nakiću na njihovoj pismenoj intervenciji, u zadnjih nekoliko dana, prema Hrvatskoj liječničkoj komori da što prije, na temelju liječničke dokumentacije, donese zaključak o tvojem liječenju u hrvatskim bolnicama.

Bez obzira na rezultate tog zaključka, jer znamo da živimo u potpuno korumpiranom, nedjelotvornom i nehumanom državnom sustavu, za koji se ti nisi borila, to neće biti završetak moje borbe protiv onih koji su ti uskratili šansu za duži život i su nam ukrali Hrvatsku za koju smo se borili. I njima će jednog dana, nadam se u ne tako dalekoj budućnosti, doći kraj. Ma što god se sa mnom dogodilo u budućnosti i bez obzira kojim će putem moj život ići, ti ćeš uvijek biti u mojem srcu i u mojim mislima. To nitko ne može izbrisati.

Sve što mi se dobro dogodilo i događa nakon tvoje prerane smrti znam da je to tvoj dar meni dok ponovno ne budemo zajedno u nebu, sa svim drugim članovima naših obitelji. Potpuno pomirenje s mojom djecom u Australji i ljubav mojih unuka, koji te nisu zaboravili, prema meni jedan je od tih tvojih velikih darova koje si poslala s neba.

Ovo ti pismo pišem iz Melbournea, gdje si od 2008. do  2013. godine ostavila neizbrisiv utjecaj na članove hrvatske iseljeničke zajednice, strani konzularni zbor i najviše političke dužnosnike u australskoj državi Viktoriji.

Tvoja smrt najteže je pogodila našeg zajedničkog velikog prijatelja, umirovljenog generala Davida McLachlana, predsjednika Australske udruge veterana u Viktoriji, koji mi je rekao da si bila osoba «posebno čvrstog karaktera, pozitivnog zračenja i velike dobrote».

Mogla si i ostati živjeti u Australiji, gdje si dobila i stalan boravak. Kad se to dogodilo rekla si mi: «Australija mi se sviđa, imam ovdje i dobre prijatelje, ali nema te zemlje na svijetu koju bi za stalno mogla zamijeniti s mojim voljenim Zagrebom i mojom ljubljenom Hrvatskom». Vratila si se.  Dragi je Bog htio da u tvojoj Hrvatskoj zauvijek zaklopiš još uvijek mlade, ali i od bolesti, izazvane i stresom u Domovinskom ratu, umorne oči.

Draga Janjo, i ovom prigodom ti želim reći da nikada nećeš biti zaboravljena. Napravit ću sve što je u mojoj mogućnosti da na ovom svijetu za dugo vremena ostanu neizbrisivi tragovi o tebi i svim tvojim dobrim djelima na ovom svijetu, koji je postao siromašniji tvojim odlaskom u nebo, a nebo je bogatije za još jednu dobru dušu koju je dragi Bog uzeo k sebi.

Tvoj Ante!

U Melbourneu, 16. travnja 2016.