O Arsenu Bauku ili kako hrvatski birači mogu doći do svog zastupnika?

Tko predstavlja koga i kako se ponuđeni kandidati biraju/postavljaju na liste?

Imaju li saborski zastupnici obvezu biti u izravnom dodiru sa svojim biračima i koje usluge oni, kao zastupnici, pružaju tim biračima?
U razvijenim demokracijama nije sporno plaćati zastupniku putovanje i (skromni) boravak u blizini parlamenta tijekom saborskih sjednica. Podrazumijeva se da se zastupnici vraćaju kući svakog vikenda kako bi bili u dodiru sa svojim biračima.

U Australiji je, tako, zračna luka u Canberri poznata po odlascima zastupnika kući četvrtkom navečer ili petkom ujutro i vraćanju nedjeljom navečer ili ponedjeljkom ujutro…

Parlamentarci, njihovi tajnici, savjetnici i prtljaga dolaze i odlaze, svaki tjedan tijekom dva godišnja razdoblja kada Parlament zasjeda… A kada parlament ne zasjeda, onda ti isti parlamentarni zastupnici žive u svojim izbornim jedinicama i obilaze svoje birače i svoju izbornu jedinicu….

Uostalom, može ih se kontaktirati u njihovom uredu u toj izbornoj jedinici, jer svaki je obvezan tamo imati ured za građane/birač te tajnika/cu koja prima stranke iz te izborne jedinice. Uloga tog ureda, tajnice i samog zastupnika je, uz ostalo i pružanje pomoći građanima u pronalaženju rješenja za njihove probleme, snalaženju u sustavu, razumijevanju zakona, itd…

U Canberri nije ni sporno da nekoliko parlamentaraca dijele isti stambeni objekt sa svojim kolegama (kuća sa tri-četri spavaće sobe), jer su im ionako obitelji tamo gdje inače žive – u onom dijelu države koji taj parlamentarni zastupnik i predstavlja. Smještaj u Canberri služi više kao spavaonica.

Međutim, čim se obitelj preseli u grad u kojem je smješten parlament, kako bi živjela zajedno s parlamentarnim zastupnikom ili zastupnicom – tada prestaje princip “odvojenog žvota”… i sve novčane povlastice koje s time dolaze.

Rijetki su takvi slučajevi – jer to znači prekidanje zakonske obveze boravka u izbornoj jedinici koju taj zastupnik predstavlja. Jedna je takvih iznimaka premijer države.

A gdje, kome i kako se hrvatski birači mogu izravno obratiti svojim zastupnicima? Kada hrvtski birači vide svog predstavnika u Saboru? Zna li većina građana tko ih uopće predstavlja – kad se već zastupnici u Saboru zamjenjuju kako odgovora stranci, po političkoj potrebi? Koliko ti zastupnici poznaju svoju izbornu jedinicu i probleme i potrebe biračkog tijela koje u njoj živi?

Na koja vrata mogu hrvatski državljani pokucati, da bi se obratili svojim zastupnicima, bez da putuju na prosvjed na Trg sv. Marka?
Stoga, slučaj Bauk otvara mnogo više pitanja od samih financija – o propisima, etičkim standardima, obvezama i odgovornostima saborskih zastupnika te što je točno svaki od njih dužan raditi i kako će zastupati, odnosno, predstavljati svoje biračko tijelo? Kako opravdavaju hrvatski zastupnici svoje saborske plaće? Kako razumiju svrhu svog saborskog mandata?

U razumijevanju demokracije, potrebno je i razumijevanje parlamentarizma. A u proteklih 25 godina hrvatske samostalnosti, to niti jedna nevladina udruga nije hrvatskim građanima pojasnila… iako su navodno primale novac za upravo takvo educiranje – za “razvoj civilnog društva”.

Nadam se kako će se u doglednom vremenu Predsjedništvo Hrvatskog sabora pozabaviti ovim važnim pitanjima te razraditi pravilnike, zakone i propise koji će pomoći zastupnicima da odgovorno i profesionalno obavljaju svoj posao – zastupaju one koji su ih izabrali u Sabor te koji će građanima omogućiti da bolje razumiju što imaju pravo očekivati od “svojih” izabranih predstavnika i kako im se mogu izravno obratiti.

Europska parlamentarna demokracija zahtijeva i nalaže takav razvoj svijesti i parlamenterizma….

O autorici

Katarina Brozović-Bašić rođena je 1965, u Melbourneu, u Australiji. Završila je Santa Maria College te studirala filozofiju, sociologiju i književnost na Sveucilištu La Trobe.

Nakon 1986. profesionalno i volonterski radi kao istraživač, instruktor, lobist te glasnogovornik za ljudska, civilna i stanarska prava. U prosincu 1991., sa suradnicima pokreće volonterski Hrvatski radio Vukovar na postaji 3CR u Melbourneu, gdje osim pružanja vijesti iz Domovine hrvatskim iseljenicima, aktivno radi na prikupljanju humanitarne pomoći.

Početkom 1992. dolazi u Hrvatsku, upoznaje budućeg supruga, te se 1994. odlučuje na brak i preseljenje u Zagreb, gdje su joj se 1995. i 1997 rodili sinovi. Krajem prosinca 1998. vraća se s obitelji u Melbourne.

Obavlja dužnosti u Darebin Ethnic Communities Council, nevladinoj ustanovi za zaštitu civilnih i ljudskih prava etničkih zajednica u sjevernom dijelu Melbournea. Ima dvojno državljanstvo; i pozorno prati zbivanja u Hrvatskoj.