Mirjana je ostvarila svoj irski san, a sada želi i korak dalje: Znam da ću uspjeti, moram, obećala sam i majci i sebi samoj...

Rođena je 30. lipnja 1982. godine u Sisku, u kojemu se i školovala. I vjerojatno nije ni slutila kuda će je sudbina odvesti, kakve će sve prepreke preskakati, ne bi uopće preživjela. Kao malena djevojčica voljela je odlaziti baki u Hrvatsku Kostajnicu, igrati se po okolnim selima, baviti se svim onim teškim, ali tako potrebnim težačkim poslovima koji su na selu nužni i bez kojih se ne može.

No, krvavi rat razigranu je djevojčicu s njezinom obitelji 1991. godine nagnao na izbjeglištvo i obitelj Pavlović našla se u tužnoj koloni tisuća protjeranih obitelji iz Kostajnice, ostavljajući sve iza sebe, kako bi spasili živu glavu pred pomahnitalim četničkim koljačkim postrojbama uz obilatu pomoć do zuba naoružane JNA.

Početak je to tužne priče koju slušamo, sjedeći u diskretno osvijetljenom ugodnom malom restorančiću u Dublinu, dok vani udara studen i lije ona teška kišurina, koja ne staje danima. Tipično irsko vrijeme, deprimirajuće za sve koji ne žive na tom otoku, a tako uobičajeno za same Irce.

Naglo prekinuto djetinjstvo

Mirjanina trčanja po livadama i igranja s domaćim životinjama, donošenje mačaka i pasa lutalica u obiteljski dom, preko noći su i naprasno prekinuta. Bio je to početak njezinog života u kojemu je morala naglo odrasti i preuzeti ulogu oca, koji je otišao zaraditi u inozemstvo za život svoje obitelji. I tamo i ostao, ne pitajući u tim trenucima za Mirjanu, njezinu mlađu sestru i njihovu majku, koje su ostale same u izbjeglištvu.

Već je tada znala da će morati ''biti muško'' u obitelji i na svoja krhka leđa natovariti sve obveze, jer, majka se borila da prehrani svoje djevojčice i nije bilo puno vremena za nježnosti i igre. Mirjana je zasukala rukave i već kao tinejdžerica počela pomagati majci i prehranjivati obitelj.

A onda se, po tko zna koji puta, život opako poigrao s njom. Izgubljena, tužna, u stalnoj želji za očevom ljubavlju, jer on je u drugoj državi zasnovao novu obitelj, boreći se u tuđim kućama i privremenim smještajima sa svakodnevicom života, koji je toliko dugo nije mazio, Mirjana je na trenutak pokleknula i upala u loše društvo. Tako se to obično kaže, kada čovjek skrene s one ustaljene životne trase pa ga očaj odvede u mračne svjetove kojima nikako ne pripada. I ona je skrenula u taj ponor, vjerujući da njezin težak život ništa ne vrijedi i da je, zapravo, tako beznačajna. Nije se pritom sjetila da je svaki ljudski život vrijedan, ma kako on u nekim vremenima bio pogrešan, ili izgubljen.

Drastičan preokret

Kada je shvatila da je došla do dna, urušenoga zdravlja, bez jasne vizije što dalje želi učiniti sama sa sobom, sestra se sretno udala, nije se više morala za nju tako žestoko brinuti, a i majka je bila bolje, stvari su se preokrenule. Sada su majka i Mirjanina sestra, uz pomoć sestrinog supruga, preuzele odgovornost da Mirjanu vrate na ''pravi'' put. Ali, nikada one u tome ne bi uspjele, da sama Mirjana nije odlučila iz korijena promijeniti svoj život. Shvatila je da je žestoko udarila glavom u zid i da će, nastavi li živjeti tako divlje, bijesna sama na sebe i cijeli svijet, skrahirati, razboljeti se, a godine sumanutog, neurednog življenja i bioritma uzeti svoj danak. ''Vrag je skoro došao po svoje'', kaže sama u razgovoru sa mnom. 

Obavila je sve što je trebala u Hrvatskoj, odradila ono što je godinama odgađala i u dogovoru s obitelji odlučila okrenuti novu stranicu. A ta se stranica zvala- Irska. Spakirala je najnužnije za početak svoga novoga životnog putovanja, uzela nešto novca što ga je uspjela uštedjeti i zaputila se sama u Dublin, njoj potpuno nepoznati grad.

Bilo je isprva strašno teško; živjela je u hostelima, s po 20-30 ljudi u istoj sobi, obilazila razne trgovine, urede, noseći u rukama svoj životopis, pokušavala pronaći pristojan posao s kojim će započeti svoj novi život. Nakon prvotnih teških i neuglednih poslića, koji su joj pomogli da preživi irsku svakodnevicu, korak po korak, Mirjana je počela napredovati u malim tvrtkama u kojima je radila.

''Nije mi bilo lako, znaš, spavaš u sobi s gomilom nepoznatih ljudi, bilo je svašta, nekoliko su me puta i pokrali, tada sam naučila kako se trebam zaštititi i boriti za sebe, jer taj je svijet ipak drugačiji od našega. Doma sam imala mamu, sestru, u Hrvatskoj sam znala da ipak imam ljude koji će mi pomoći ako zaškripi, a ovdje sam bila potpuno sama'', govori dok pali cigaretu, ali vani, na hladnoći, jer u irskim se restoranima i pubovima ne smije pušiti.

Mjeseci su prolazili i onda je u jednom malom, ali urednom hotelu u središtu Dublina Mirjana postala neka vrsta menadžerice, zadužena za osoblje i njihov rad. Tu je stekla ogromno iskustvo, ali i izvrsno upoznala Dublin, naučivši gdje treba zalaziti, a gdje je nesigurno.

Kaže da nije pretjerano oduševljena samim gradom, a posebno ''bodu'' u oči brojni narkomani i beskućnici koji leže umotani u deke praktički u svakom ulazu u zgrade i kuće. Uglavnom je uz njih uvijek i pas, a uokolo gomile razbacanih injekcija i boca od alkohola. Policija stalno patrolira i drži sve te junkieje pod kontrolom, ali nije to ugodan prizor. Ma kako teško bilo u Hrvatskoj, na našim ulicama to sigurno nećete vidjeti. u Dublinu je to najnormalniji, svakodnevni prizor.  Izuzetno neugodan i deprimirajući, još u kombinaciji sa stalnim sivilom i kišama, čini se kao da je vrijeme stalo, a miris neke tugaljivosti gotovo da se osjeća na svakom koraku.

No, ljudi žive svoje uobičajene živote, nitko ne gleda nikoga i ne petlja se u tuđe živote, na vrijeme su već oguglali pa će mi tako Patrick iz Dublina uz smijeh reći: ''O, da, mi Irci imamo najljepšu zemlju i najgoru klimu na svijetu, ali nikada to ne bih mijenjao! Mi smo strašno ponosni ljudi!''.

I to je doista točno- proputovala sam sama puno svijeta, ali nikada nisam upoznala tako gostoljubive i ljubazne ljude kao što su Irci. Uz njihove tople osmijehe, velike šalove i zimsku odjeću, uz pokoji Guinness, sivilo se lakše podnosi, pogotovo kada znaš da od svoga rada možeš živjeti pristojno i dostojanstveno, bez zbrajanja svakoga eura. Ne bogataški, ali ni u stalnom strahu od ovrha, sudova i svega onoga s čime se mi u Hrvatskoj svakodnevno borimo.

Tako živi i Mirjana, koja je sada već gotovo šest godina u Dublinu. ''Povukla'' je za sobom iz Hrvatske i sestru i njezinoga supruga, svi su zaposleni, žive u iznajmljenoj kući, kao što, uostalom, žive i sami Irci i vode svoje poslove.

Napravila je poslovni plan i traži stroj za zlatotisak

Mirjana već dulje radi u središtu Dublina u jednoj maloj tvrtki za tiskanje brošura, knjiga, dokumenata, svih vrsta papirnatih materijala. Zadovoljna je, iako bi novca uvijek moglo biti više, ali to nije njezin poslovni kraj; odlučila je sama pokrenuti i svoj mali biznis. Već je razgovarala s nekoliko dublinskih sveučilišta, o mogućnosti da u okviru sveučilišta otvori vlastitu trgovinu, u kojoj bi studenti mogli kopirati svoje skripte ili davati materijale na ukoričavanje, uvezivanje, tisak knjiga... Neka od tih sveučilišta pokazala su zanimanje za Mirjaninu ideju, a ona trenutačno radi financijski plan.

I još je uvijek u potražnji za strojem za tzv. zlatotisak, kojega bi kupila po povoljnoj cijeni i tako krenula u svoj san, svojim rukama, svojim trudom i željom da i drugima pomogne. Za početak, kupit će majci, koja je ostala u Hrvatskoj, manju kućicu za život, kako bi mami ipak ostalo više novca za život. Ona je odlučila ostati u svojoj zemlji.

A Mirjana? ''Ne, ne kanim se više nikada vratiti, osim turistički i da pomognem dragim ljudima koji su bili uz mene kada mi je bilo najteže u životu i nisu me se odrekli. Za Hrvatsku me veže samo moja obitelj, oca ionako rijetko viđam, s mamom se čujem, sestra i ja živimo zajedno, a ono malo dragocjenih prijatelja čujem redovito. Naravno da mi nedostaje lijepo vrijeme, ta naša nonšalantnost, pijenje kave u kafiću, more, sunce, ta najljepša klima koja postoji. Ali, ovdje je moj novi, drugačiji, bolji i puniji život'', kaže odlučno.

A kada je uhvati sjeta, jer ima i puno takvih trenutaka, Mirjana otputuje, jer putovati iz Irske njihovim Ryanairom zaista je dostupno svima po niskim cijenama i s vrlo solidnom uslugom. ''Odradim sve što trebam, više od toga, uzmem nekoliko dana i odem u Škotsku, ili u Veliku Britaniju. Obišla sam puno toga, odem sama, ponekad s nekim prijateljem i svugdje se snađem, jer meni ne treba puno, naučena sam da se i s malo može pristojno živjeti. U Hrvatskoj to nisam mogla, ne krivim nikoga za to, sve što sam učinila pogrešno, učinila sam sama sebi i platila svojim zdravljem, svojim bolima. No, mislim da će sve u životu uvijek doći na svoje i ja sam strašno optimistična, znam da ću uspjeti. Znam, jer vjerujem u sebe, u svoj rad, imam duboku vjeru u budućnost, jer od prošlosti se ne živi. Ja sam svoju ostavila iza sebe i sada idem samo naprijed, ne zaboravljajući dobre i drage ljude'', nastavlja mirno i staloženo.

Stroj za taj zlatotisak, Mirjana, hoćeš li ipak nekako uspjeti kupiti ga i pokrenuti svoj biznis, živjeti svoj san?

''Hoću, da, sigurna sam! Znam da će mi netko pomoći u tome i da ću onda ja, kada budem vlasnica svoga maloga posla, moći pomoći drugima. I znam da to neće biti samo pusti san, uvjerena sam da će biti uskoro. Zovem uokolo, pitam, tražim, svakoga se dana bavim doradom svog nauma. Znaš, ja sam jednostavna- kada nemam, ne pitam, ali kada imam, onda imaju svi oko mene...''.

Dok se rastajemo, a mene steže oko srca, uz suze koje idu, dok me ona tješi, ja sama kroz polubijes kažem: ''Pa k vragu, zar ne možemo negdje uspjeti naći taj stroj za zlatotisak pa da Tvoj san konačno uspije?!''.

''Ma možemo, vidjet ćeš, uspjet ću, znam da hoću, zaslužila sam, nakon svega'', tješi ona mene.

Stroj za zlatotisak - tako malo, a tako puno za jedan mladi život kojega su udarali sa svih strana...