Milanovićev SDP je sljednik ne samo Račanove nego i Šuvarove KPJ

Milanović igra na kratko pamćenje birača. Kako je prošlu subotu u Večernjem listu rekao jedan komentator: «Komunizam je pokušaj organizirane amnezije društva». Zato je sadašnjeg predsjednika SDP-a potrebno snažno podsjetiti da je ta stranka bila protiv izglasavanja odcjepljenja Hrvatske od Titove komunističke Jugoslavije u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991. godine, zato što SDP nije bio za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu ali i radi činjenice što se njegov tadašnji predsjednik Ivica Račan još uvijek  nadao da će međunarodna zajednica u ovom ili onom obliku sačuvati na životu Titovu zločinačku i komunističku Jugoslaviju. Zorana Milanovića treba također podsjetiti i na neupitnu činjenicu da je njegov današnji SDP još uvijek sljednik ne samo Račanove Komunističke partije Hrvatske nego i Šuvarove KP i Titove zločinačke Jugoslavije. Ako su možda neki članovi SDP-a u Hrvatskoj zaboravili što su agenti jugoslavenske tajne policije Perković i Mustač desetljećima radili do 1990. godine, nismo zaboravili mi politički emigranti, koje su ta dvojica proganjali i ubijali kao divlje zvijeri. Pod prijetnjom da će ih Slobodan Milošević 1991 godine, da mu je uspjelo zavladati Hrvatskom, odmah ubiti kao hrvatski udbaški kadar, Perković i Mustač prevenstveno su spašavali svoje glave. Naravno, oni su se tada jednako bojali i samostalne hrvatske države, jer su strahovali «da će iz emigracije doći hrvatski politički ekstremisti», koji će im se osvetiti za njihova ubojstva oko osamdeset hrvatskih emigranata diljem svijeta. Nakon što sam čuo za providnu, ali i jednako lukavu izjavu Zorana Milanovića, za ovaj prilog mojeg feljtona odabrao sam komentar u «Hrvatskoj slobodi» za studeni 1988. godine u kojem sam raščlanio sukob između hrvatskog jugoslavenskog komunističkog vođe te predsjednika Predsjedništva SKJ, Stipe Šuvara, i velikosrpskog komunističkog vođe Slobodana Miloševića na 17. plenumu CK Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu sredinom listopada 1988 godine. Stipe Šuvar, kao vođa hrvatskih komunista, borio se za Titovu Jugoslaviju, a Milošević kao lider srpskih komunista, borio se za Veliku Srbiju. Za razliku od dr. Tuđmana, Šuvaru i Račanu nije niti jednog trenutka 1990. godine palo na pamet da ruše komunističku Jugoslaviju i da se bore za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. To je ključ svih političkih sporova u današnjoj Hrvatskoj.

STIPE ŠUVAR: „8:0 ZA JUGOSLAVIJU“

„Nedavni plenum CK SKJ nije donio nikakvih rješenja. Politička i nacionalna kriza Jugoslavije nastavlja se i ulazi u završnu fazu, a ishod neizbježnih nacionalnih sukoba potpuno je neizvjestan“, jednoglasan je zaključak vanjskih i unutarnjih promatrača događaja u Jugoslaviji. Najveća važnost plenuma leži zapravo u zanimanju koji je izazvao diljem svijeta, što daje potvrdu da je pitanje Jugoslavije konačno stavljeno na svjetsku pozornicu i da danas nije više moguće ignorirati ono što se tamo događa ako svijet ne želi da ga Balkan ponovno uvali u svjetski sukob kao 1914. godine. I zaista, nikad od rata do danas nisu se svjetski mediji svih vrsta toliko bavili problemima Jugoslavije kao u zadnjih nekoliko tjedana. Dok je bilo onih koji su doslovno prenosili službene beogradske izvještaje za tisak, engleska televizija otvoreno je raspravljala i o najozbiljnijoj mogućnosti raspada Jugoslavije na dva bloka: hrvatsko-slovenski na jednoj strani i velikosrpski na drugoj. Zabrinjavajuće je, međutim, što se u odsutnosti bilo kakvog hrvatskog nacionalnog programa u domovini smatra da bi Bosna i Hercegovina trebala doći u velikosrpski blok. Nisu samo strana sredstva priopćavanja očekivala velike sukobe na 17. plenumu CK SKJ. U Jugoslaviji se noćima prije plenuma nije spavalo. Svi rezervisti dobili su poziv da budu u pripravnosti, a vojnicima i policiji uskraćen je svaki dopust. I u emigraciji je vladalo veliko očekivanje popraćeno raznim nagađanjima. Mnogi su već vidjeli kako Milošević dolazi u Zagreb, dok su drugi bili uvjereni da će na plenumu Milošević biti smijenjen i da će Jugoslavija opet moći mirno disati.

Međutim, nije se dogodilo ni jedno ni drugo. Najavljena čistka u vrhovima partije, tj. u njezinom Centralnom komitetu, gdje je trebala izgubiti položaje trećina članova, završila je ostavkama svega nekoliko danas potpuno nevažnih političara. Ipak treba istaknuti da je Dušanu Čkrebiću, bliskom suradniku Slobodana Miloševića, izglasano nepovjerenje. Bila je to, zapravo, i jedina senzacija plenuma, iako to nije bilo prvi put da je jednom članu CK na taj način ukazano nepovjerenje unutar Partije. Dogodilo se to prije nekoliko godina i Dragoslavu Markoviću, također srpskom političaru, i to u vremenu kad je Partija bila daleko jedinstvenija nego što je danas. Izglasavanje nepovjerenja Dušanu Čkrebiću bila je opomena Slobodanu Miloševiću da je pretjerao sa srpskim nacionalizmom i da je doveo u pitanje opstanak današnje Titove i komunističke Jugoslavije.

SPORAZUM MILOŠEVIĆ – ŠUVAR

Ni tzv. sukob između srpskog vođe Slobodana Miloševića i novog jugoslavenskog „heroja“ Stipe Šuvara, predsjednika Partije, nije se odvijao onako kako se očekivalo i priželjkivalo i na jednoj i drugoj strani, a najmanje je taj sukob bio onakav kakvim su ga vidjeli neki ljudi u hrvatskoj emigraciji. Pokazalo se, međutim, da su se i Šuvar i Milošević jednako odlučno borili za spašavanje Jugoslavije, što ne predstavlja nikakvo iznenađenje za one koji znaju politički i nacionalno razmišljati. Šuvar se borio za opstanak današnje Titove Jugoslavije zato što on u nju vjeruje i zato što je ljuti protivnik hrvatske države i hrvatskog nacionalizma. No, Šuvar se na plenumu borio za Titovu Jugoslaviju i zato što mu samo on jamči vlast i udobnu životnu egzistenciju. S druge strane, i Milošević se borio za Jugoslaviju, isto tako komunističku, ali i Jugoslaviju u kojoj bi Srbi trebali imati još više političke vlasti i gospodarske koristi nego u ovoj današnjoj Jugoslaviji. Milošević je dobro znao da je Komunistička partija Jugoslavije jedina politička struktura koja može, još za neko vrijeme, donekle očuvati  jedinstvo, tj. cjelovitost Jugoslavije. Stoga je zajedno sa Stipom Šuvarom i s ostalim vodećim jugoslavenskim komunistima, uključujući i one iz Slovenije, brzo došao do spoznaje da ne smije doći do najavljenog obračuna na plenumu jer bi takav obračun među komunistima nesumnjivo primorao vojsku da uvede vojnu diktaturu. Kako, međutim, Jugoslavija nije Poljska, vojna bi diktatura u Jugoslaviji prije ili kasnije izazvala nacionalni rat. Ovako je na plenumu pobijedila općejugoslavenska ideja, što znači produžetak komunističke vlasti jer još uvijek postoji relativno velik broj članova Komunističke partije u svim dijelovima Jugoslavije, bez obzira na to što ova komunistička i svaka druga Jugoslavija znači za narode koji se u njoj nalaze, a posebno za hrvatski narod, koji danas proživljava najteže trenutke u nacionalnom, kulturnom, gospodarskom i biološkom smislu otkako smo došli na obale Jadranskog mora.

RAZOČARANI SRPSKI NACIONALISTI

Nema sumnje da su odluke plenuma najviše razočarale Srbijance, koji su očekivali da će se na plenumu donijeti odluke koje će zadovoljiti njihove zahtjeve za ukidanjem Ustava iz 1974. godine, tj. ukidanje autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova. To se nije dogodilo, ali se iz dobro upućenih izvora doznaje da je Milošević bio relativno miran za vrijeme plenuma zato što je od Šuvara i drugih jugoslavenskih komunista dobio obećanje da će se srpskim zahtjevima postupno udovoljavati ukoliko odustane od izvođenja naroda na ulice jer to izaziva druge nacionalizme i na taj način ugrožava jedinstvo Jugoslavije. Hoće li ta obećanja biti dovoljna da se umire uskovitlane mase, koje sada traže daleko više nego što je Miloševiću obećano, pokazat će skora budućnost. Treba naglasiti da će Šuvar i ostali jugoslavenski komunisti morati izvršiti obećanja dana Miloševiću jer - za razliku od hrvatskih i slovenskih komunista -  Milošević neće niti jednog trenutka oklijevati da ponovo izvede srpske mase na ulice osjeti li da će biti izigran. Milošević će to morati učiniti i zato što Srbi ne opraštaju olako svojim vođama koji ih izigraju ili koji im ne odgovaraju u određenim trenucima. Stoga ni Miloševićev položaj u Srbiji nakon plenuma nije više onako siguran kao što je bio prije njega.

No, to je ipak samo srpski problem i nije na nama da vodimo računa o tomu kako će oni taj problem riješiti, iako će i naša hrvatska sudbina u mnogo čemu ovisiti o tome kojim će putem Srbi krenuti nakon plenuma. Nas Hrvate daleko više zanima, a još više brine, nastup tzv. hrvatskih komunista ili, bolje rečeno, komunista u Hrvatskoj uoči i nakon 17. plenuma CK SKJ. Njihov nas stav mora najviše zanimati zbog činjenice da je Komunistička partija u Hrvatskoj jedina politička organizacija u domovini koja ima potencijal da u određenom trenutku iskoristi svoje strukture diljem Hrvatske za uspostavu hrvatske države. Svaki narod koji igra samo na jednu kartu izlaže se velikom riziku, to bismo barem mi Hrvati trebali znati nakon iskustva u Prvom i Drugom svjetskom ratu. I ovaj mi se put čini da se hrvatski   narod želi uvjeriti kako mora vjerovati u rodoljublje hrvatskih komunista, pa čak i onih za koje se pouzdano zna da su uvjereni Jugoslaveni i protivnici hrvatske države. Da tragedija bude veća, neki Hrvati u emigraciji idu tako daleko da hrvatskim komunistima daju otvorenu kartu, bez ikakvih jasnih ograđivanja. No, od svega je ipak najtragičnije što se u hrvatskim novinama u emigraciji nastoji ismijati i diskreditirati one Hrvate koji pozivaju na stvaranje novih, isključivo hrvatskih, nacionalnih političkih struktura u domovini, onih koje neće biti okrenute prema Beogradu, već samo prema Zagrebu, kako reče Stjepan Radić nakon atentata u beogradskoj skupštini.

PODRŠKA ŠUVARU I VRHOVCU

Pružanje podrške Šuvaru, Vrhovcu i drugim projugoslavenskim komunistima opravdava se teškom situacijom u kojoj se hrvatski narod nalazi i strahom pred još većim iseljavanjem. Čudna je to logika, u najmanju ruku. Čudna je zato što se temelji i na tomu da narod iz Hrvatske bježi samo zbog pojave Miloševića. Ljudi, čini se, slabo poznaju povijest od 1918. godine. Ta nas povijest uči da hrvatski narod ne bježi iz Hrvatske samo danas zbog Miloševića, nego da je bježao od prvog dana stvaranja Jugoslavije 1918. godine. Od toga je vremena u Jugoslaviji bilo nekoliko Miloševića: kralj Aleksandar, Nikola Pašić, Stojadinović, Đilas, Ranković itd. Bit će ih i u budućnosti sve dok bude Jugoslavije, bilo da se ona zove Titova, Šuvarova ili Miloševićeva. Drugim riječima i jednostavno rečeno: bleiburška tragedija i iseljavanje hrvatskog naroda nastavit će se sve dok postoji bilo koja Jugoslavija. Samo i jedino samostalna i demokratska hrvatska država može zaustaviti iseljavanje mladih Hrvata iz Hrvatske, a tu hrvatsku državu mogu izboriti samo one hrvatske političke strukture koje, za razliku od hrvatskih komunista, nisu ničim vezane za Jugoslaviju. Ako smo toga svjesni, mi iz emigracije ne bismo smjeli zaustaviti širenje hrvatske državotvorne ideje u domovinu jer hrvatska emigracija neće biti jedina koja je odigrala nemalu ulogu u rušenju diktatorskih režima ili u nacionalnom oslobođenju zarobljenih naroda.

Nema sumnje da hrvatski komunisti imaju povijesnu priliku odigrati odlučujuću ulogu u izbavljanju hrvatskog naroda iz okova u kojima ga Jugoslavija drži od 1918. godine. No, nažalost, ako je suditi po stavovima koji su izneseni na 19. sjednici Centralnog komiteta SK Hrvatske, održanoj uoči 17. plenuma CK SKJ u Beogradu, tada su nade koje se iz emigracije ulažu u komuniste nerealne, pa čak i opasne, jer se očekuje da će hrvatski narod osloboditi oni koji to ne žele i u koje Hrvati u domovini na temelju četrdesetogodišnjeg iskustva nemaju povjerenja. U hrvatske komuniste ubrajam i Šuvara i Vrhovca, iako se oni nalaze u federalnim jugoslavenskim tijelima

HRVATI ĆE SUDITI ALBANCIMA     

Izvještavajući o 19. sjednici Centralnog komiteta SK Hrvatske zagrebački Vjesnik od 16. studenoga već je u naslovu članka jasno opisao stav komunista u Hrvatskoj. Taj je stav  glasio: „Za Jugoslaviju na Titovoj liniji“.  Na toj sjednici hrvatski su komunisti odlučili da kao svoj doprinos rješavanju krize na Kosovu pošalju onamo deset sudaca Općinskog suda koji će pomagati Srbima u slanju albanskih pobunjenika na dugogodišnje robije. Za te su suce već nabavljena i financijska sredstva u Hrvatskoj. Tijekom sjednice bilo je i rasprave o napadima srpske strane na Josipa Vrhovca zbog njegove navodne izjave da Jugoslaviju nije trebalo braniti 1941. Vrhovec je, prema pisanju zagrebačkog Vjesnika od 1. listopada 1988., odlučno demantirao da je rekao kako Jugoslaviju 1941. nije trebalo braniti pred okupatorom. „Rekao sam da narodnooslobodilačka borba nije bila borba za obranu stare Jugoslavije, već borba protiv okupatora, ali i za nacionalno oslobođenje i stvaranje nove Jugoslavije“, rekao je Vrhovec, nastavlja Vjesnik.

Nije mi jasno kako neki ovu Vrhovčevu izjavu mogu protumačiti kao dovoljan razlog da ga se brani od napada Srba. Tu je sve jasno. Srbi su ga napadali zato što on nije bio za četničku, nego za Titovu Jugoslaviju. I naslov izvještaja o izlaganju Stanka Stojčevića, predsjednika SKH, „Polazna linija – jugoslavenska“, govori sam za sebe.

U izvještaju s plenuma u Beogradu Jelena Lovrić u tjedniku Danas od 25. listopada između ostaloga piše: „Tako je Centralni komitet SK Hrvatske, kao i neka druga partijska rukovodstva, neposredno pred Sedamnaestu sjednicu ocijenio da se teško ekonomsko i socijalno stanje u kojem se našlo jugoslavensko društvo ne može razriješiti parcijalnim ili separatnim programima niti bilo kakvim homogeniziranjima, već jedino na jugoslavenskoj razini prihvaćenim akcijama i inicijativama“. Malo dalje u istom izvještaju Lovrićka otkriva da je prvi govornik na plenumu bio sekretar Partije u Hrvatskoj Drago Dimitrović. „Dimitrović je rekao da je u ovom trenutku nužno obnoviti jugoslavensku inicijativu jer će se interesi radničke klase i jugoslavenskih naroda i narodnosti ostvariti kroz obnovu snage i jedinstva u federaciji. Zato centralno mjesto u raspravama i zaključcima u Hrvatskoj zauzima zahtjev da rukovodstva institucija na jugoslavenskoj razini preuzmu inicijativu u rješavanju jugoslavenske krize ...“, nastavlja Lovrićka.                      

BITKA ZA JUGOSLAVIJU

Pri kraju istog članka Lovrićka kaže da je iz cijele zemlje Centralnom komitetu došlo 1100 telegrama, u kojima je dominirao osjećaj „da se bije bitka za Jugoslaviju i da je bez nje, kao zajedničkog imenitelja, sve uzaludno“. Nastavljajući dalje, Lovrićka iznosi da je Centralni komitet SKJ uspio kroz 17. sjednicu osigurati laki predah. „Ponovno se mora konstatirati da tek predstoji konkretan rad na tri reforme, oko čijeg sadržaja ne postoji takvo jedinstvo kao oko one osnovne misli vodilje ove sjednice da treba spašavati Jugoslaviju“, završava Lovrićka.

S TITOM I POSLIJE TITA

Budući da nam je jedan emigrantski novinar svojevremeno poručio da što više čitamo zagrebački tjednik Danas jer ćemo u njemu otkriti što misli domovina, navest ćemo nekoliko citata iz tog lista od 25.10.1988. U redovnoj rubrici Dnevnik dr. Zdravko Tomac, politolog iz Zagreba, napisao je među ostalim i ovo: „I još nešto, možda i najvažnije. Stipe Šuvar i članovi Predsjedništva CK SKJ jučer su se konačno oslobodili užadi koja im je već dobro stezala vratove. Dobili su legitimitet, podršku CK SKJ na konceptu jugoslavenske politike. Na koncepciji s Titom i poslije Tita“. Što će na ovo reći oni u emigraciji, koji su onako naivno branili Šuvara, misleći da time brane hrvatske interese? Gdje stoji i što zastupa Danas odlučeno je na sjednici Savjeta IPT Danas, održanoj nakon plenuma u Beogradu, na kojoj je jasno naglašeno sljedeće: „... redakcija je nastojala da zadrži principijelnu kritičnost zalažući se za prevladavanje razlika i sporova u demokratskoj i smirenoj atmosferi, uz poštivanje legitimnih institucija sistema, na tragu avnojskih opredjeljenja i očuvanja titovske Jugoslavije“.

Sada se želim ponovno vratiti na tzv. sukob Šuvar-Milošević. U hrvatskom emigrantskom tisku taj se sukob nastojalo prikazati kao obračun u kojem je Šuvar osuđivao i napadao Miloševića zbog velikosrpskih demonstracija. No, onaj tko je imao prilike pratiti jugoslavenski režimski tisak mogao je jasno vidjeti da je jedini sukob koji je izbio između Šuvara i Miloševića bio onaj u raspravi o Titu. U Beogradu je osnovan odbor koji traži da se javno ispita Titova povijesna uloga. Šuvar je, stavljajući Tita rame uz rame s Lenjinom po važnosti za svjetski socijalizam, napao taj odbor i na plenumu upitao zašto Milošević dozvoljava da taj odbor napada Tita. To je bio cijeli sukob između Šuvara i Miloševića

Ante Babić

Hrvatska sloboda, studeni 1988.