Mate Bašić predsjedniku HND-a: Saša, iznenadio si me, Roško to nije zaslužio

PISMO U ZAGROBNI ŽIVOT:

MA KAKAV DOSTOJEVSKI,

EGOISTIČNI SU IDIOTI GORI

Dragi Željko,
svijet je prepun idiota, ljudi koji
ništa ne razumiju, niti su ikada
išta razumjeli. Vidio sam kako su
te lipo sahranili pokraj ćaće i matere,
vidio sam i Luku na fotkama, a panično
pokušavam s njime, kumićom mojim,
stupiti u kontakt. Sve sam vidio.

Ne znam jesi li ti vido, a sumnjam da jesi,
jer ti nikada nisi provjeravao moj inbox na FB-u,
ni za života te to nije previše zanimalo, taj inbox
& tome slično.

Mene je, prijatelju, brate i druže,
strašno povrijedilo, hoću to objaviti,
koliko god Fejsbuk značio "javnost",
a izgleda da znači, koliko je sulud,
iz nekoga razloga, postao način
razumijevanja stvarnosti, pa i ovako
tragične, u Hrvatskoj. Pitam se: koga
smo mi "izdali" - ja, onda kad sam se
"pomaknuo iz vidokruga", prvi, i ti,
koji si sad, evo, otišao tiho i nekonfliktno, drugi.

Zamisli, dragi Željko, što mi piše Jasna Babić?!
Bila je ona naša frendica, kako da nije, samo
nisam siguran da si je uopće susreo
u zadnjih, ajmo reć, 20 godina. Kaže ona,
prvo, na onoj bezveznoj stranici "Polet je kriv za sve",
koja se pretvorila u nešto što je lako bilo očekivati,
ali ne baš do te mjere, well, piše ovako:

"Koliko bi ožalošćenih postova bilo dovoljno da se dokaže kako je ispunio važne dijelove moga života? ili je je ljubav prema njemu ekvivalent domoljublju, pa se moram tući u junačka prsa svakih pola sata. Ako me njegova smrt ostavlja bez teksta, to što ste se ulovili manifestirati tugu - bolje da vam ne kažem koliko mi riječi navire. Molim, kada ja umrem, da me niste spomenuli na fb-u.

Komentirao sam to, hitro ja, ovako:

"Da, draga Jasna, boli, boli... Ipak, zašto zbog vlastite boli lupati po tuđoj? To i tako nikoga ne jebe, a niti tko pokazuje barem minimum ljudske empatije - kako Željko kaže. Ili je govorio. Svi smo mi (ljudsko, prizemno, patetično) "pobratimstvo lica u svemiru", rekao bi pokojni Tin Ujević, ali - zar nismo?

Dobro, ništa strašno. Međutim, dragi Željko,
evo denuciram ti tu škvadru: čim mi je POTVRĐENO
da si otišao u ljepši, bolji svijet, ja sam s ovoga
melnog otočića, zagubljenoga u valovima Pacifika,
na razmeđu s Indijskim oceanom, blizu Antarktika,
kontaktirao sve za koje sam mislio da mogu nešto
o tvojemu odlasku, o tvojemu približavanju meni,
saznati, i koji bi te na koliko-toliko dostojan način,
mogli ispratiti u Valhallu, tamo gdje te ja čekam,
gdje je sve puno jednostavnije, lagodnije, smiješnije,
pa zar to nije onaj obrnuti, bolji, drugi svijet, Antipodi?

Zbog šibenskih, ninskih, dalmoških, hrvatskih
kondura i sagena, zbog vikinših drakara, u koje
se postavlja mrtvo živo tijelo ratnika, koji ne zna
je li izdao ono što neki misle da je izdao, ili je
bolju u očuvanju toga što nije izdao, "prijateljski"
sam uputio - pazi, Željko! - u privatni inbox, poruku,
Saši Lekoviću (nisam siguran je li on tebe ikada
upoznao, a ako jest, ništa nije shvatio!), slučajnom
aktualnom predsjedniku HND-a.

Pogledaj, dopusti, dragi, da ti - BUT, FOR YOUR DEAD
EYES ONLY, JER JE VRLO PRIVATNO - prenesem
svoju prepisku sa Sašom Lekovićem u povodu TVOJE smrti:

MATE:
A što, Saša, dragi, HND nema o tome što reći, jebote?

SAŠA:
HND je, kao i uvijek kad umre novinar poslao brzojav obitelji i kupio vijenac od članarina. A godinama prije nego što je Roško umro pojedini članovi HND-a su mu davalii privatno lovu da ima što jesti. koji je tebi kurac? Ispile ti vrane mozak ili što? Omađijao te tvoj prijatelj Marko Jurič?

MATE:
Saša, Roško nije bio bilo tko, gledajući s pozicije hrv. novinarstva u našoj generaciji. U bujici svojih priopćenja o svemu i svačemu, ako je još možeš kontrolirati, a vjerujem da ipak možeš, ne bi bilo loše, kad bi se, kao predsjednik HND-a, nikako drukčije, osvrnuo i na tu malu činjenicu,
Samo sam na to mislio. Inače, iznenadio si me, priznajem ti, premda je to načelno, dosta teško: hej, pa ti to mene, druže, psuješ?! No, dobro, o tom, potom... Drugi jedan put, možda, možemo razgovarati o pristojnosti i međuuvažavanju, nije mi sad do toga... Nego, ne znam zašto lažeš, i to na prvu loptu: kakav brzojav, kojim članovima obitelji? U Roškovu slučaju, to - više nego sigurno - nisi/niste učinili (posebno ne u glagolskom perfektu). On, naIme, od ukupne obitelji, ima samo Luku, sina, koji slučajno živi u Švedskoj. I sestru u Šibeniku. Kome, i na koju je adresu, je HND-ov brzojav otišao, Saša?! Konačno, surovo bezobrazna je tvoja pripomena o ”pojedinim članovima HND-a koji su mu davali privatno lovu da ima što jesti”. Čak ako je to istina (a vjerujem, odnosno, pouzdano znam da jest), to sigurno nije bilo u ime HND-a. I sam kažeš, riječ je o ”privatnoj lovi”, o vrlo privstni korelacijama, o kojima ti - kao Saša Leković, čovjek i pojedinac - možeš imati i svoje mišljenje i svoj stav, ali je on uvijek negdje na granici trača i/ili sućuti. No, kao predsjednik HND-a (koja titula je ”čast, ali ujedno i obveza”), čak niti kao novinar koji se kreće u okvirima etike, ne bi smio niti pomisliti da se na to saznanje pozoveš, tl kužiš, zar ne? Sve u svemu, ovdje je riječ ipak o nečemu drugomu, pri čemu bi uputnl bilo ostaviti po strani moje privatne preferencije i glede Juriča, i glede tebe, i glede bilo koga (o svemu tome, doista, drugi put, ako je to uopće važno). Naime, Željko je dugovječniji član HND-a od obojice nas, to vjerojatnl znaš, a HND jest, ili bi morao doći svijesti o tome da jest (a ja sam čak pomišljao da bi ga takvoj svijesti upravo ti mogao privesti, no sam se, po svemu sudeći, grdo prevario) interesna financijska udruga. Nije politička, nije NGO, u što ju je tvoj prethodnik, a ti, Saša, posebno, pretvorio... Grubo i hladno govoreći, to znači da se zajednička financijska sredstva ostvarena članarinom i prikupljena na druge načine, prvenstveno MORAJU koristiti u svrhu podrške svojim članovima, ne samo kad je riječ o pravnoj pomoći koju pruža Vesna (svaka čast na tome, i tebi i njoj, iz dna duše, srca, svijesti i savjesti!), nego još više u ovakvim slučajevima: Željko je umro sam, siromašan, napušten, ostavljen i - čini se - zaboravljen. Nema groba na Mirogoju, Šibenik je daleko, Luka živii u Švedskoj, kod sestre njegove pokojne žene, slabo mu je poznato kako ”sustav” uopće funkcionira, itd. itd. Tko će organizirati sprovod, krematorij, grob, itsl. - konačno - protokol i troškove, ako ne HND, Saša? Ne misliš li da bi to na sebe mogao, po deaultu čak trebao, preuzeti baš HND, odnosno, baš ti kao njegov predsjednik? Možda i ne bi loše došla mala pauza u politikantskom aktivizmu, da se mall spustiš na banalnu, prizemnu razinu sindikalističke, humanitarne empatije, tipa solidarnost)?

SAŠA:
Mate, pogodio si "u ništa". Pogrešnoga optužuješ za politikantski aktivizam Možda bi bilo dobro da o tome nešto kažeš svom prijatelju Marku Juriču, na primjer. A kad smo kod humanitarne empatija i solidarnosti ne bi bilo loše da prije nego što nekoga javno optužiš pokušaš ponešto saznati o temi u vezi koje se javljaš. Bilo bi smiješno da nije otužno to što me podučavaš da novac članarine mora koristiti u u svrhu podrške svojim članovima. Upravo to i činimo u HND-u. Svakodnevno. Nažalost, mnogo je siromašnih novinara, naših članova, a nerijetko umiru. HND uvijek pomaže u takvim slučajevima. By the way, nije lijepo koristiti mrtvoga kolegu na način na koji ti činiš, kao i drugi koji su ga se sjetili sada kad je umro ali im nije palo na pamet pokušati mu pomoći dok je ta pomoć još imala smisla.

MATE:
Saša, Željko Roško bio je moj, prijatelj, kum, i jedan od pet najboljih obiteljskih i kućnih prijatelja, u zadnjih 35 godina, a tek potom postao kolega jer smo se tim poslom počeli baviti otprilike u isto doba. Između ostaloga, naši su se profesionalni interesi rijetko sudarali, možda svega dva ili tri puta. Utoliko tvoja pogana primjedba o "iskorištavanju mrtvog kolege" u mojemu slučaju nikako ne stoji. Ne znam zašto po drugi put opet u ovoj priči inzistiraš na svojemu sukobu s Markom Juričem i meni prigovaraš prijateljstvos s Juričem: ja ne biram prijatelje tebi, pa nije lijepo ni da ti činiš to meni. Svoje sukobe s Markom riješi kako znaš i gdje god misliš da treba, ja ne želim i neću u tome imati nikakvu ulogu, sigurno, osim ako ne budem mogao štogod dobra reći tebi o njemu, ili njemu o tebi. Čini mi se da upravo ti u tom slučaju miješaš privatno s profesionalnim, što je inače jedna od najgorih stvari koja se u ovom poslu može dogoditi. Moja inicijalna rečenica, poziv da se HND angažira u povodu Željkove smrti, jest bila potaknuta baš mojim prijateljstvom s Roškom, jer me njegova smrt dobuko pogodila, i još nisam došao sebi od šoka, a poslao sam ti je u inbox jer sam mislio da to mogu učiniti s obzirom na prijateljstvo, u najmanju ruku na dobre odnose s tobom. Nisam, dakle, slao nikakav službeni, ni javni "zahtjev". Roško je kao član HND-a, kao dobitnik HND-ove nagrade, kao osnivač Stojedinice i Palvog Devet, te kao dugogodišnji novinar i urednik na HR-u i HRT-u sigurno od svake od pobrajanih institucija zaslužio više od brzojava od 20 riječi i od vijenca od 200 kuna. No, očito je bespredmetno i tome govoriti, kao što je bespredmetno da ti meni spočitavaš poznajem li ili ne poznajem osnovne pretpostavke na koji počiva HND, a i šire. Poglavito tako patronizirajućim tonom, kojega načelno ne volim, a u tvojemu slučaju ga niti ne priznajem kao mogućnost.
Učini što znaš i kako misliš da trebaš i možeš, ti sam znaš kako svaki tvoj postupak - ne kao privatne osobe, već kao predsjednika HND-a - ulazi u zbir za valorizaciju mandata i društvene uloge, pa ćeš znati procijeniti jesi ili odabrao pravo, krivo, ili nikako. Pozdrav. M.

SAŠA:
Mate, zaista sam se trudio s tobom ozbiljno komunicirati o svakoj temi koju si pokrenuo ali ovo više nema nikakvog smisla. Da si jedan od onih primitivnih majmuna koji bljuju mržnjui kroz iskežene zube možda bih se trudio i dalje jer iskreno vjerujem da svakome treba dati priliku da nauči. Ali ti ne trebaš učiti. Ti vrlo dobro znaš da me optužuješ bez razloga, pa kada ti odgovorim argumentima ignororaš odgovor i prebaciš se na drugu temu. Ili me optužiš da ti se obraćam "patronizirajućim tonom". Ne,Mate, samo ti adekvatno odgovaram na tvoje neargumentirane primjedbe. Danas na Roškovom ispraćaju govorit ćeri kolega iz Šibenika u ime HND-a te će na grob biti položen i vijenac u ime HND-a iako Roško godinama nije član HND-a. Od svake članarine 40% ide u Fond solidarnosti iz kojega se kupuju vijenci i plaća dio troškova kad umre član/ica HND-a (u proteklih godinu dana umro je 31 član). Iz toig donda dajemo jednokratne bespovratne pomoći i beskamatne kredite najsiromašnijim članovima a umirovljenim članovia sa najmanjih mirovinama doplaćujemo svaki mjesec do iznosa minilalnih mirovina kako bi preživjeli. toliko o humanizmu, solidarnosti i društvene uloge. A što se tiče valorizacije mandata ne brini. Sve što radim je transparentno a uskoro će godišnja skupština pa će moj rad imati prigodui valorizirati oni koji su me izabrali. Za roška HND, nažalost, ne nože učiniti više nego što je učinio (koliko god to malo bilo). Da mogu, osobno bih učinio i mnogo više ali novca nemam. Za kraj ,ali ne najmanje važno, možda bi se oni koji su Roška poznavali mnogo bolje nego ja, radili i družili se s njim, mogli razmisliti koliko su mu pomogli kada mu je pomoć zaista bila potrebna i jop uvijek je imala smisla.

MATE: Ma, dobro. Ne bih više o tome, očito nema baš puno smisla...

Neću ti sada, Željko, govoriti s kime, kako i o čemu,
sam se u povodu tvoje smrti, zapravo, u povodu
organizacije tvoje sprovoda, i dostojnoga tvojega
ispraćaja iz ove doline suza još dopisivao, cmizdrio,
pa čak i - recimo to tako - svađao i dogovarao.
Tek, da se vratimo na našu Jasnu, za koju pouzdano
znam da te nije "vidjela" kojih 20-30 godina, a koja
- čini mi se - baš poput ovih glista i stonoga kojh je u
novije doba puna Hrvatska - pokušavajući
nipodaštavati tebe pokušava napidaštavati mene,
i vice versa, ne razumijevajući koliko smo mi, sad
kad smo se odlučili potpuno odalečiti, odmaknuti,
od njih, naprosto - još uvijek isto što smo bili.
I ti, i ja. Pod uvjetom da se ja živ, a dalek, smijem
uopće identificirati s tobom, tako bliskim. Jasna meni kaže:

"Ne shvaćam te više. Osim da si sklon čitati lekcije ljudima koji su Roška poznavali do kraja njegovoga života, u kojemu nisi uopće sudjelovao. Kao, ustalom, što ne sudjeluješ ni u čemu. Ja volim još samo uspomenu na tebe, kada sam od tebe mogla nešto doznati, meni važno. Sada, meeđutim, od tebe ne doznajem ništa, osim da imaš gorljivu ambiciju da budeš neki drugi čovjek. Stalno samo o sebi pričaš, Mate, posebno kada oplakuješ Roška. Drži se si svoje naknadno i zakašnjelo otrivene desnice"...

Neću ti sad, dragi Željko - ja "koji ustalom, ne sudjelujem ni u čemu", i koji sam opterećen time "da siam sklon čitati lekcije ljudima koji su Roška poznavali do kraja njegovoga života, u kojemu nisam uopće sudjelovao" - prepričavati s kime sam se još dopisivao, kome sam cmizdrio na ramenu, koga sam i na što nagovaro u povodu tvoje smrti.

Ali hoću da znaš
kako su se oni ponašali,
i što su govorili,
baš u povodu tvoje smrti.
Vjerovali u zagrobni život,
ile ne vjerovali, vjerovali u
Valhallu, ili u Dekalog, u
Oca, Sina, i Duha Svetoga.