Ljudi s imenom i prezimenom ili hoće li Hrvati u BiH napokon dobiti satisfakciju? 

Zašto je uopće važno da bh. Hrvati imaju ikakvu vrstu satisfakcije i da imaju bilo kakve veze s tim izborima? Jednostavan je odgovor na to pitanje. Oni su, naime, državljani Republike Hrvatske, iako žive u BiH. 

Državljani Hrvatske (i bilo koje druge države), iako ne žive u Hrvatskoj (nego u bilo kojoj državi) imaju pravu participirati na izborima u Hrvatskoj. 

Je li to pomalo zastarjelo, nepotrebno, je li pošteno prema ljudima koji svaki dan borave u Hrvatskoj - drugi je par rukava. Teška su to moralna i sociološka pitanja na koja se odgovor ne može dati tek tako. Nešto poput pobačaja. Jedni će reći: "Da, svakako", drugi će reći "Ne, nikako", a HDZ će reći "Ja sam za zaštitu Hrvata u BiH, ali smanjimo im broj mjesta u Saboru". U svakom slučaju - teško pitanje. 

Osnovno je načelo da ti Hrvati imaju pravo participacije kao što imaju pravo i potpune ignorancije tih izbora.

U praksi to izgleda pomalo nakaradno i glupo. Zašto? Zato što 'dobiju' tri zastupnika od ukupno 151. 

Dakle, Hrvati u BiH i ostatku cijelog svijeta u Sabor mogu izabrati maksimalno svoja tri predstavnika. I ta tri im se obijaju o glavu na dva načina. Prvi način je da odu u Sabor, primaju plaću, jačaju životopis, uzimaju izdašne putne i druge troškove od hrvatskih poreznih obveznika i ne rade ništa. Ili vrlo malo.

Drugi način je da su kontraproduktivni i da pričaju previše i svašta.

Velik broj kandidata

Međutim, ovi izbori svim Hrvatima koji ne žive u Hrvatskoj nude - izbor. 

Na listama je, barem do sada, ponuđen velik broj iznimno kvalitetnih i, za pitanja Hrvata u BiH, iznimno zainteresiranih ljudi koji su dugogodišnjim djelovanjem pokazali da se stvari mogu pomaknuti s mrtve točke. 

Oni nisu na jednoj listi 'za dijasporu' nego na više njih. Osim toga, dva odlična kandidata su i na listama u izbornim jedinicama u Zagrebu od kojih bh. Hrvati, a ni svi oni u iseljeništvu, zasigurno neće imati nikakvu štetu. Etablirani, javnosti poznati i dokazani ljudi. 

Na jednoj od grupa za chatanje nedavno je netko napisao da je jako sretan zbog angažmana Nine Raspudića na Mostovoj listi jer "bh. Hrvati napokon dobivaju svoju stranku u Zagrebu".

Iako ovo možda nije činjenično točno, dovoljan je pokazatelj atmosfere koja se osjeti u zraku. Ljudi imaju nekoga tko zastupa njihove stavove.  

Hrvati u BiH su zaslužili da njihov glas u Saboru konačno bude autentičan i da se stvarno čuje. Na listi Mosta za 11. izbornu jedinicu ponuđeno je nekoliko kvalitetnih kandidata koji bi mogli odraditi taj zadatak, a kako stvari sada stoje, bit će ih i na HDZ-ovoj listi. 

Onima koji nemaju koga izabrati uvijek ostane izbor da crtaju spolne organe po listićima i pričaju kako ništa ne valja.

Lista za "dijasporu" ranije je znala imati puno više kandidata, a u Sabor se slalo uglavnom ljude koji su pričali gluposti. 

Kako se ta lista topila, više se u Sabor nisu slali oni koji pričaju gluposti nego oni koji - šute i ne pričaju ništa. 

Izborna 2020. godina je konačan primjer da bi se to moglo promijeniti i da bi u Sabor mogli sjesti ljudi koji su zaista suživljeni s narodom koji ih tamo šalje. 

Ili, možemo opet pričati kako ništa ne valja i plakati da se Hrvatska ne aktivira dovoljno o pitanju bh. Hrvata, a istovremeno ne dati glas onima koji su nas i do sada, bez ikakvih interesa i kalkulacija, više nego pošteno zastupali. 

Zašto bi ulazak u Sabor bio omogućen karijernim političarima, a ne onima koji se bore za prava vlastitog naroda?

Imamo priliku utjecati na to i sudjelovati u ispisivanju povijesti. Dužni smo to generacijama koje dolaze.