Karl Kutniak: Uvjeren sam da je Stjepana Ševu likvidirao Vinko Sindičić

Statistika govori njih 39 položilo je svoje živote pred naletom krvnika koji nisu birali način ni  mjesto likvidacije nedužnih žrtava. Jedno od velikih zlodjela udbinih likvidatora koje je zgrozilo Njemačku, a dogodilo se na talijanskom teritoriju bilo je ubojstvo obitelji Stjepana Ševe.

Meci u djevojčicu od devet godina

Ševo, supruga mu Tatjana i devetogodišnja pokćerka Rosemarie Bahorić okrutno su ubijeni kraj Venecije 24. kolovoza 1972. godine. Po izvješćima suradnika riječke Udbe Vinka Sindičića i suradnika splitske Udbe pod pseudonimom "Mosor", Ševo je bio jedan od važnijih logističara HRB-a u Europi. Te 1972. godine obitelj je planirala godišnji odmor u Italiji. Vinko Sindičić je znao za njihove planove i priključio im se. Prema izjavama svjedoka, s njima je 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale.

Sindičić je u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst, navodno zbog  sastanka sa roditeljima. Tjedan dana kasnije, 24. kolovoza 1972., obitelj Ševo je došla na željezničku stanicu u San Dona di Piave, gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je iz Trsta doputovao vlakom . Istražitelji kažu na povratku s kolodvora, oko 21.30 sati, Ševo se zaustavio kratko na tržnici kupiti voće. Devetogodišnja Roesemarie pojela je tek malo lubenice. Bila joj je posljednja u životu.

Obitelj Ševo i ubojica odatle su, sporednom cestom, krenuli u pravcu Venecije. Ševo je vozio, a do njega je sjedila  Tatjana, a odzada su bili ubojica i mala Rosemarie. U jednom zavoju, kad je Ševo usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak. Ševo je na mjestu bio mrtav. Automobil se zanio i sletio u jarak. Tatjana, premda vezana sigurnosnim pojasom, zgrabila je ubojičin revolver i otrgla prigušivač. Ubojica je ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio. Nakon toga je ispalio dva hica u glavu devetogodišnjoj Rosemarie i trenutačno je usmrtio. Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo. Nakon toga sjeo je u automobil koji ga je tu čekao te nestao u pravcu Trsta. Kada su krenule sumnje i optužbe za ubojstvo u pravcu Sindičića Udba mu je, kažu dobro upućeni, dala alibi i željezničku kartu za 19. kolovoza 1972. godine prema kojoj je vidljivo da je u to vrijeme iz San Dona di Piave otputovao u  Opatiju kod majke. Tako je bio  klasično završeni udbaški slučaj likvidacije zaključen, a da ubojstvo nije riješeno.

Iako je Sindičiću Udba tada dala alibi hrvatski iseljenici i emigranti svojega Stipana ne mogu prežaliti a Sindičića prokazuju kao ubojicu. U tome prednjači i svjedok vremena ,te  prijatelj obitelji Ševo, poznati hrvatski emigrant Karl Kutniak,  koji  ne prizna  Vinku Sindičiću nikakav alibi  već ga tereti kao glavnog organizatora ubojstva obitelji Ševo, čije je  smaknuće 1972. godine osim u  Italiji žestoko odjeknulo i  u demokratskoj Njemačkoj, jer ubiti nedužno devetogodišnje  dijete mogu samo najveći zlikovci i krvnici, kojima nije ništa sveto.

Karl Kutniak, koji je u to vrijeme živio u  Stuttgartu i družio se sa Stjepanom Ševom i njegovom obitelji danas svojom pričom rasvjetljuje Sindičićevu ulogu u životu obitelji Ševo, kao i pripremu Stjepana i obitelji za Udbin odstrijel.

Ševo je Vinku Sindičiću slijepo vjerovao

- Stjepana sam volio više nego brata. Bio je zaista jedan prekrasan čovjek i uspješan ugostitelj. Kada sam stigao u Stuttgart 1971. godine nisam nikoga poznavao. On je bio prvi kojega sam u Stuttgartu doživio kao iskrenog prijatelja i zavolio cijelim srcem. Zaposlio sam se u jednoj njemačkoj tvrtki i polako upoznavao naše ljude koji su u to vrijeme, netko prije a netko malo kasnije, stizali u Stuttgart u potrazi za boljim životom, a neki poput mene i bijegom od totalitarnog Titovog režima, koji je proganjao neistomišljenike, posebno u to vrijeme Hrvatskog proljeća, kada su se na udaru našle tisuće hrvatskih rodoljuba i kada su mi dragi dobronamjerni ljudi savjetovali da čim bježim preko granice.

Susretao sam se tada sa našim emigrantima najvećim dijelom dok su dolazili na Hauptbanhof kupovati naše novine. Onda su mi neki u razgovoru preporučili i gdje se može dobro pojesti. Tako sam otkrio restoran koji je vodio naš ugostitelj Stjepan Ševo. Zavolio sam to mjesto jer se tu zaista moglo dobro pojesti. Jelo je bilo ukusno i kvalitetno, a Stjepan maksimalno ljubazan ugostitelj. I tako smo se počeli družiti, te i kasnije postali dobri prijatelji. Jednostavno Stjepan je bio tako dobar čovjek i iskreni prijatelj da me jako lijepo prihvatio i to sa povjerenjem mi pričao o mnogim emigrantskim aktivnostima, pa čak i Bugojancima koji su nažalost zaglavili u ondašnjom Jugi. 

Bilo je to 1972 godine. Nedugo zatim  Stjepan upoznaje i Vinka Sindičića. Bilo je vidljivo kako se Sindičić tada Stjepanu "uvlačio" na razne  prozirne udbaške načine samo sa jednim ciljem da zadobije njegovo povjerenje i da ga kasnije svirepo ubije. Iako sam tada od Stjepana bio mlađi jedanaest godina smogao sam hrabrosti da ga bratski savjetujem, jer sam vidio da je u tim odnosima na jedan način Stjepan bio predobar.

Otvoreno sam mu za Sindičića tada znao kazati da on nije njegov iskreni prijatelj i da ga se okani, jer ga to može stajati života. Isto tako ga je upozoravala i njihova tadašnja kuharica, žena koja je bila negdje iz okolice Varaždina i koja je radila kod obitelji Ševo. No, međutim Stjepan je bio takav i to nije mogao vjerovati, jer je bio predobar i u svakome je čovjeku vidio iskrenog prijatelja.

To ga je nedugo zatim stajalo života. Primicalo se je i vrijeme godišnjeg odmora i obitelj Ševo je odlučila otputovati u Italiju. Iako sam se posljednjih dana pred put družio sa Stjepanom nije mi rekao da s njima na odmor ide Vinko Sindičić. Kazao mi je tek da pripazim malo na restoran dok njega ne bude u Stuttgartu, jer mislio je može netko provaliti unutra. Rekao sam mu da ću biti tu i baciti oko na objekat dok se on ne vrati i tako smo se oprostili. Nisam ni slutio da je to moj posljednji susret sa dragim prijateljom, njegovom suprugom i poćerkom Rosemarie.

Dva dana nakon što sam ispratio Stjepana i njegovu obitej na odmor u Italiju ujutro dok sam se pripremao za odlazak na posao, upalio sam radio i ostao šokiran viješću koju su upravo emitirali, a glasila je da je u Italiji ubijen Stjepan Ševo, egzil Hrvat zajedno sa suprugom i poćerkom Rosemarie. Tada su mi se jednostavno noge odsjekle. Svijet mi se srušio.Ostao sam šokiran, izbezumljen i počeo plakati : Moj brate Stjepane pa zar tebe više nema! Tako dobrog čovjeka koji je svakoga volio".

Čeka se da Talijani pokrenu proces

Kada sam kasnije doznao da je s njima na odmor otputovao i Vinko Sindičić više nisam dvojio niti jednog trenutka tko je likvidirao moga Stjepana, njegovu suprugu i malenu pokćerku Rosemarie. Sve mi je bilo jasno da je ubojica Vinko Sindičić, samo mi nije bilo jasno kako im se utrpao na ljetovanje i sa kakvim udbaškim trikom.  Kako je samo imao srca ubiti malenu nedužnu djevojčicu?

Možete zamisliti koliko je dijete bilo šokirano gledajući svu tu okrutnost ubojice i smrt u oči. Jer je najprije u automobilu ubio Stjepana, a onda kada mu se suprostavila njegova supruga koja je sjedila do njega, pucao je u nju, te naposlijetku ubio i dijete od 9 godina. Gdje mu je duša ubojici. Sjećam se da ga malena Rosemarie prije nije mogla ni podnijeti dok se Sindičić "uvlačio" obitelji Ševo.

Dijete kao da je osjetilo ubojicu. Danas mora odgovarati za to svoje zlodjelo, a to što tvrdi da on nije uradio neka kaže tko je to uradio, a ne se skriva. On sve zna!!  Nakon te tužne vijesti koja je 1972. godine stigla iz Italije danima sam bio šokiran. Ne znam ni sam kako sam sve to uspio preživjeti. Nisam se javljao roditeljima u Hrvatsku, spavao sam po parkovima i pitao se o smislu života. Pitam se da li može postojati na ovom svijetu zlotvor koji bi ubio jednog tako krasnog i poštenog čovjeka kao što je bio moj prijatelj Stjepan? I dan danas kada se sjetim njega uvijek zaplačem. Bio je dobra duša a i njegova obitelj. Vjerujem da će uboijice i naručitelje ovog zlodjela stići već uskoro zaslužena kazna i da će odgovarati pred zakonom za ubojstvo obitelji koja je  konačno svoj mir 1999.godine pronašla na Mirgoju u Hrvatskoj za koju su nedužni položili svoje živote.

Karlo i danas u suzama kaže: E, moj prijatelju Stipane neka ti je laka zemlja Hrvatska za koju ste život položili supruga Tatjana, ti i vaša malena Rosemarie. Počivali u miru Božjemu! I svih ovih godina Karlo ne prestaje pisati o svom neprežaljenom prijatelju Stipanu, jer je i svom pokojnom ocu na samrti obećao da će pronaći Stipanove ubojice i likvidatore koji su poslije rata ubili i njegova mladog strica Pavela. I od toga Karlo ne odustaje. Jer kaže, dana riječ je kod njega pisani zakon, a ubojice treba stići zaslužena kazna, jer kakav će svijet izgledati ako se pred razbojnicima stavlja glava u pijesak i zločin zaboravlja.