Jović: Republiku Srpsku i Herceg Bosnu ne bi priznale ni Srbija ni Hrvatska, a Milanović provodi politiku rehabilitacije Tuđmana

"Tu su postojali različiti drugi ciljevi koji su imali status broja jedan i proglašeni su glavnim nacionalnim ciljem i kad bi se dogodilo da posebni interesi Hrvatske u odnosu na BiH i u BiH ulaze u konflikt sa nekim od tih ciljeva, Hrvatska se povlačila, odnosno pristajala je na određen kompromise. Tako da, u sadašnjim okvirima, Hrvatska se nalazi u jednoj vrsti dileme i u jednom procjepu između dva podjednako važna cilja za njenu vanjsku politiku, bar kako ih ona definira. Jedno je potpuno i što dublje integriranje u evropske strukture kroz ulazak u eurozonu i Schengen. I kroz kadrovska rješenja.

A drugo je pitanje BiH. I mi sad zapravo vidimo pokušaj balansiranja između jednog i drugog, pri čemu se članstvo u EU i NATO pojavljuje kao glavni instrument utjecaja Hrvatske na BiH, Srbiju i druge zemlje Zapadnog Balkana. Prije svega BiH koju Hrvatska tretira kao neku vrstu posebnog slučaja i izdvaja je iz cjeline Zapadnog Balkana", rekao je Jović u razgovoru za FTV.

Smatra da BiH nije toliko posebna koliko Hrvatska insistira i koliko se možda čak i u samoj BiH misli.

"Ne mislim da tako misle samo Srbi i Hrvati, nego i kod bošnjačkih političara čujemo tu ideju o posebnom slučaju, recimo posebnim žrtvama koje su bile u prošlosti itd. Jedan od tih razloga je to što je ona doista bila involvirana u potpisivanje Dejtonskog sporazuma. Hrvatska voli reći da je bila neki garant ili jamac, ali ona je bila strana koja je bila involvirana u tom ratnom sukobu. Bila je prisutna, dala je suglasnost, ispregovarala je i prihvatila Dejtonski sporazum kao takav.

Drugi razlog je u kontinuitetu etno politike u Hrvatskoj koja nije prestala, iako je taj rat završio, a koji je zapravo bio rat u kome su etničke grupe činile glavnu političku jedinicu, a ne državljani neke države. Tako da su se recimo Hrvati iz BiH smatrali mnogo bližima nego Srbi iz Hrvatske za tadašnju Tuđmanovu politiku. I treći razlog je objektivni geopolitički razlog. Hrvatska ima ogromnu, dugu granicu s BiH, ali sad je pitanje kako Hrvatska gleda na tu granicu. Ona može na tu granicu gledati pozitivno, kao razlog za odličnu suradnju. Može gledati također pozitivno u smislu da ima granicu sa sve tri etničke grupe u BiH.

Rekao bih da često izgleda kao da Hrvatska ne vidi granicu između sebe i BiH. To da vi mislite da je legitimno u drugoj zemlji, npr. u BiH utjecati na zakone, na Izborni zakon npr. to je problem jer onda kao da granice nema, kao da negira neku granicu. Tako da ja mislim da je problem veći što izgleda kao da mnogi misle da nema granice između te dvije zemlje."

Komšićev izbor

Na pitanje je li Željko Komšić legitimno i legalno izabrani član Predsjedništva BiH, Jović odgovara:

"Sasvim sigurno je legalno izabran. Što se tiče legitimiteta, meni se čini da njegov izbor pokazuje da postoji jedan broj ljudi u FBiH koji su spremni glasati za nekoga tko nije iz njihovog naroda, odnosno ne dijele nacionalnost s njim. I ja mislim da je to potpuno normalno. Štoviše, volio bih da u Bosni bude više takvih ljudi. Čini mi se da bi trebali pobjeđivati samo oni ljudi za koje glasaju pripadnici svih drugih naroda, a ne samo oni koji dobivaju glasove samo u svojoj etničkoj grupi. To se sve može urediti izmjenama Izbornog zakona.

Smatra da je dokazano da ima dovoljan broj ljudi koji žele glasati za Željka Komšića, bez obzira na to što je on Hrvat, a nije Bošnjak u ovom slučaju."

Jović naglašava da su Hrvati u BiH relativno mala grupa.

"U tom smislu oni doista zaslužuju neke elemente tzv. pozitivne diskriminacije i posebne zaštite. Meni se čini da način na koji se to radi, a to je kroz antagoniziranje s Bošnjacima u ovom slučaju, nije koristan i nije dobar."

Smatra da je Hrvatska doživjela djelomičnu amneziju u odnosu na devedesete.

"Neke od presuda nikada nije prihvatila kako treba nego ih je smatrala pogreškama međunarodnih sudova. Ali to nije samo slučaj u odnosu na BiH. Mislim da smo se inače suočili da uzrocima problema samo djelomično i vrlo selektivno i kad raspravljamo o devedesetima još uvijek to ne radimo s pozicije stvaranja mira nego kao da pripremamo neki novi sukob."

Pojašnjava da je došlo do retuđmanizacije hrvatske vanjske politike, ali i općenito svake politike.

"Dolaskom njegovih nasljednika Kolinde Grabar Kitarović počinje retuđmanizacija, a nastavlja se i intenzivira dolaskom Zorana Milanovića, što je veliko iznenađenje za ljude koji su za njega u Hrvatskoj glasali i od njega očekivali nešto drugo. Pretvorio se u saveznika desnice i to onih desnijih od HDZ-a. On provodi politiku rehabilitacije Tuđmana, retuđmanizacije unutar i izvan zemlje i direktna posljedica toga je promjena odnosa prema BiH. On ima vrlo sličan odnos prema BiH kao i Franjo Tuđman. Teško je reći što zapravo želi Milanović. On smatra da je BiH nekonsolidirana država kao takva, da je opasnost i prijetnja, ne samo za Hrvatsku nego i za europski poredak, i da je u hrvatskoj vanjskoj politici važno zaštititi interese Hrvata u BiH. Dakle vodi etno politiku. Nažalost, ja vidim da i u BiH ima dosta ljudi koji govore da je BiH propala zemlja i nemoguća zemlja. Ja nikad to nisam smatrao.

Jović kaže da nije siguran da je Hrvatska ikada željela trećinu BiH.

"Neki u Hrvatskoj su htjeli cijelu BiH, a neki su se zadržali na ideji da je dovoljno pola. Razlog zašto je Hrvatska pristala ukinuti Herceg Bosnu i prihvatila Federaciju BiH je u Tuđmanovom uvjerenju da će se BiH, prije ili kasnije, raspasti i da je najbolje da se raspadne zaslugom Srba, a ne Hrvata, a kad se raspadne da je bolje kontrolirati pola Bosne u Federaciji sa Bošnjacima nego trećinu samo u Herceg Bosni."

Možemo li očekivati relaksaciju odnosa?

Smatra da, ako postoji dobra volja, može doći do relaksacije odnosa.

"Mislim da bi obje zemlje trebale shvatiti, a imam dojam da nijedna od njih ne shvaća, da postoji granica među njima. Ako su već htjele države i granice, sad ih imaju i neka žive s tim granicama i neka ih prihvate kao da postoje, a ne kao da ne postoje. Da se priznaju kao suverene države de facto, a ne samo de jure.

Druga stvar, bilo bi jako korisno kad bi se politika u BiH prepustila Bosancima i Hercegovcima. Mislim da bi bilo dobro da se razmisli o novom povijesnom sporazumu. Ja sam umjereni optimist. Nije točno da je BiH nemoguća država. Nek Republika Srpska proglasi nezavisnost sutra, tko će je priznati - nitko. Nek Hrvati pokušaju se izdvojiti u Herceg Bosnu, tko će to prihvatiti - nitko. Ni Hrvatska neće prihvatiti jer je preriskantno. Ni Srbija jer bi dobila odmah sankcije.

Optimist sam i zbog toga što u BiH od ‘95. nije bilo jednog jedinog pokušaja obnove nasilja, što je fantastično. To nisam mogao ni zamisliti. S druge strane, pesimist sam jer mi se čini da se stvari vrte u krugu i da nema dovoljno hrabrosti i imaginacije da se iskorači iz postojećeg okvira i da se zamisli Bosna i Hercegovina koja bi bila bosanskohercegovačka, zaključio je Jović u razgovoru za FTV.