HRVATICA IZ NEW YORKA Otkriva kako je živjeti u SAD-u

Supruga Tomislava Šangu upoznala je u Americi, iako je on rodom iz Privlake, nedaleko od njezinog rodnog mjesta. Oženili su se 1972. godine u hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafeala na Manhattanu, gdje su se i upoznali. Njihova tri sina u Americi su završila fakultete i zasnovala obitelji, ali svoje korijene nisu zaboravili.

Cijela obitelj Šango ponosna je na Hrvatsku i sretni su što pripadaju hrvatskoj župi u New Yorku u kojoj su vrlo aktivni. Elizabeta je i dugogodišnja članica Društva sv. Krunice koje djeluju pri toj župi, a čak deset godina obnašala je dužnost predsjednice Društva. Elizabetu i njezinu obitelj i dalje veže ljubav prema svojoj domovini.

Suprug i ona uvijek se rado vraćaju u Hrvatsku – već dvadeset godina dolaze na ljetovanje u Privlaku kod Zadra. Posjećuju i brojna svetišta. Tako su ove godine bili i na Mladifestu u Međugorju. Elizabetu smo upitali o životu u Americi, vjeri, obitelji, povratku u domovinu i kako je doživjela uspjeh naših Varenih u Rusiji…

Zašto ste odlučili odseliti u Ameriku davne 1969. godine?

Odselila sam se zbog ekonomskih razloga. Moji roditelji nisu imali mirovinu, starija braća su pobjegli čamcem u Italiju te dospjeli u Ameriku, te sam im se i ja pridružila poslije osnovne škole. Prve tri godine živjela sam na Manhattanu, a potom se preselila u državu New Jersey. Amerika je za mladu djevojku poput mene tada predstavljala obećanu zemlju. Željela sam se osamostaliti i započeti novi život ovdje. U Americi sam završila srednju školu i čak dobila stipendiju za fakultet, što nažalost nisam iskoristila.

Kako je izgledao Vaš život u Americi? Koliko se tamošnji život i rad razlikuje od onog u Hrvatskoj?

Život u Americi je bio dosta težak, budući da nismo imali roditelje tamo. Morala sam raditi noćnu smjenu, spremati urede na Manhattanu, a kasnije kada su sinovi išli u školu, počela sam raditi danju, dok je suprug također radio fizičke poslove. Život je dosta različit od onog u Hrvatskoj. Ljudi rade dalje od mjesta stanovanja, žene imaju samo mjesec dana plaćenog porodiljnog, dulje se radi, imamo manje praznika nego ovdje, ali je zato rad itekako plaćen. Pravosuđe radi brzo i učinkovito je. Puno je manje mita, odnosno ono ne postoji u zdravstvu.

Župljani ste hrvatske crkve sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela u New Yorku. Koliko Vam znači biti dio ove zajednice vjernika?

Naša hrvatska crkva znači jako puno za našu obitelj. Tu slavimo Boga na našem materinjem hrvatskom jeziku, tu smo mi i naša djeca našli drage prijatelje, sudjelovali i bili prisutni na svim kulturnim manifestacijama, a posebno u ono doba komunizma, kada smo jedino ovdje mogli reći da smo Hrvati. Tu smo susreli i našeg dragog prvog predsjednika Franju Tuđmana, kao i druge javne osobe iz politike i kulture. Bez naše hrvatske crkve, odnosno nastojanja naših franjevaca i časnih sestara, bili bismo uskraćeni za mnoga duhovna dobra koje su nam oni pružili. Učila sam svoju djecu da i oni redovno idu na misu i smatram kako mi je najveći uspjeh u životu to što su moji sinovi praktični vjernici. Vjera i njima, baš kao i meni, daje snagu i smisao u životu.

Od 1990. godine članica ste Društva sv. Krunice koje djeluje pri hrvatskoj župi. Dužnost predsjednice Društva uspješno ste obnašali deset godina. Iako više niste predsjednica i danas ste vrlo aktivna članica. Koliko dugo Društvo postoji i čime se sve bavite?

Društvo djeluje već 104 godine, a ja sam tamo aktivna već 28 godina. Kao djevojka dolazila sam na misu, zatim postala članica Društva, upoznala muža, vjenčala se i krstila svoju djecu. Moji su sinovi ovdje išli na misu, primili sakramente, ministrirali, vjenčali se i krstili. Po ulasku u Društvo svaka se članica posvetila Djevici Mariji. Svakodnevna molitva svete krunice oblikuje nas i čini našu vjeru djelotvornom. U nama stalno raste potreba da pomažemo drugima. Društvo nas potiče na molitvu i dobra djela. Pomažemo karitativnim ustanovama i siromašnim pojedincima u domovini Hrvatskoj i BiH.

Kako to da svake godine dolazite ljetovati na Jadran?

Da, već više od 20 godina dolazimo u Hrvatsku na ljetovanje. Tu odmorimo od napornog rada na čistom zraku i plavom Jadranu. Ove godine došli su i naša dvojice sinova s obitelji u posjet domovini. Djeca su uživala i rado bi bila ostala još. Također, iskoristim priliku da posjetimo Međugorje i ostala svetišta u Hrvatskoj.

Bili ste na Mladifestu u Međugorju ove godine. Kako Vas se dojmilo?

Većinom hodočastimo u Međugorje početkom kolovoza kada se tamo održava Mladifest. To je jedinstvena prilika, odnosno veličanstven događaj kada se skupe mladi cijelog svijeta. Zajedno slave Boga, svjedoče svoju vjeru, mole se Kraljici mira, ispovijedaju i penje se na brdo Ukazanja te Križevac. Na tom hercegovačkom kamenjaru ljudi se obraćaju, niču duhovna zvanja, liječe duše u ispovjedaonici, a čak ima i fizičkih ozdravljenja. Bog je uistinu tu na djelu te sam zahvalna Bogu na daru Njegove Majke koja nas toliko ljubi i još uvijek poziva na autentični kršćanski život u ovom vremenu tame i idolopoklonstva. To me doista ispuni snagom da intenzivno živim svoju kršćansku vjeru.

Kako ste doživjeli uspjeh Vatrenih na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji? Jeste li pratili utakmice naše nogometne reprezentacije?

Naši su sinovi s obitelji, kao i većina Hrvata, zajedno navijali za našu hrvatsku reprezentaciju ovog ljeta. To je bio poseban užitak, a i ponos biti Hrvat u Americi. Čak su i mala djeca noseći hrvatske majice s ushitom pratili utakmice u Hrvatskom centru. Nas sin Marko je bio u Rusiji na prvoj utakmici.

Vuku li Vas i dalje korijeni i planirate li se jednog dana vratiti u Hrvatsku?

Ovo je naša rodna gruda i nostalgija nas vuče na svoje korijene. Zato smo našu djecu vodili u Hrvatsku školu i ples. Dobili su sve svete sakramente u našoj hrvatskoj crkvi sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela. To nastavljaju i naša unučad, te su članovi plesne grupe Kardinala Stepinca u New Yorku. Hvala Bogu na našoj lijepoj domovini koju nam je darovao, na slobodi koju sada imamo. Ipak, treba još mnogo toga ispraviti da zavlada poštenje i snošljivost, a ne vlastita korist koja uništava blagodat ove naše prekrasne, mučene domovine. Iako volimo svoju rodnu grudu, teško nam je za stalno napustiti našu drugu domovinu Ameriku gdje smo proveli svoj veći dio života i gdje nam živi obitelj. No, dio svoga srca nam doista ostane ovdje u domovini Hrvatskoj, čistom žalu i plavom moru, piše generacija.hr.