Ovaj Hrvat na istom stadionu bio je nogometaš i logoraš! Brat mu je izdahnuo na rukama...

Iskru je napustio 1977. godine, prešao je u Slogu iz Gornjeg Vakufa i tamo odigrao deset sezona, da bi se opet vratio u rodno Bugojno i tri godine bio tajnik Sportskog društva.

Rat je Kalaica dočekao u Rudniku Gračanica. Odmah je uzeo pušku u ruke i otišao na prvu crtu. U okršaju sa srpskim snagama na području Koprivnice stradao mu je brat. Josip ga je teško ranjenog nosio na vlastitim rukama do sanitetskog punkta, ali pomoći mu nije bilo. Izdahnuo je na njegovim rukama.

Godinu poslije, u ljeto 1993. počinje sukob Bošnjaka i Hrvata u Bugojnu, a nakon predaje snaga HVO-a Kalaica završava u zloglasnom logoru što su ga snage bošnjačke Armije BiH držale na stadionu, istom onom gdje je Josip napravio svoje prve nogometne korake, uspinjao se preko pionira i juniora i na kraju postao stup obrane.

Od stopera do logoraša, put je što će ga prevaliti u nešto više od dva desetljeća.

"Ja sam po prirodi dosta realan čovjek. U ratu mora biti i mrtvih i ranjenih. Mora biti i zatočenih, ali uvijek me je proganjalo pitanje je li se sve moralo baš tako odigrati, zar je u toj situaciji čovjek čovjeku baš morao biti vuk. Svakako, što si bio poznatiji, to je bilo teže, nezahvalnije. Ali uvijek ima gore od goreg. Mog brata nema, a ja, evo, razgovaram s vama", ispričao je Kalaica za Slobodnu Dalmaciju.

Ovih je dana o tim ratnim danima u Bugojnu objavio svoju drugu knjigu, "Porušeno sve hrvatsko...".

U njoj je na više od 400 stranica i s čak 6000 fotografija do u detalj dokumentirao podatke o 1810 srušenih, zapaljenih ili teško oštećenih hrvatskih kuća, 1092 staje, 117 garaža, 440 gospodarskih objekata, 168 pušnica, 129 zatrpanih bunara, desetke katoličkih crkava i grobljanskih kapelica, stotina nadgrobnih spomenika u bugojanskim župama.

Ovo mu je druga knjiga, jer je prvu, "Razmijenjeni", izdao prije šest godina, točno na dvadesetu obljetnicu izlaska iz logora na bugojanskom stadionu.

Mnogi vjeruju da nikakav drugi dokaz, osim njegovih knjiga, ne treba da stradanje Hrvata iz Bugojna dobije pravosudni epilog i da odgovorni budu kažnjeni za očiti ratni zločin i protjerivanje petnaest tisuća ljudi.

Tu se izdvajaju dva imena – ono ratnog načelnika Dževada Mlaće, a drugo vojnog zapovjednika Selme Cikotića, danas državnog ministra sigurnosti. Do sada su se raznim akrobacijama uspijevali izvući od odgovornosti. Nada se ponovno pojavila nedavno, kada je Cikotić vraćen u optužnicu iz koje je nestao prije dvije godine. 

Autor je, međutim, vrlo skeptičan i postavlja protupitanja:

"Ma, što tu knjiga pomaže?! Ako i dosad imamo više pravomoćno osuđenih, ako je među njima pomoćnik za sigurnost, koji je priznao krivnju i odležao osam godina, valjda je sve jasno".

Kalaicu, pak, čude njegovi vlastiti sunarodnjaci koji su tako lako digli ruke od Bugojna.

"Ja sam lokalpatriot, ja Bugojno volim, moj brat dao je život za ovaj grad, kao i mnogi Bugojanci. Ja poštujem volju svakoga da živi gdje hoće, ali plaćena je previsoka cijena da se baš tako olako sve zaboravi. Mislim tu na moje, Hrvate, jer nije dovoljno doći jednom, dvaput godišnje, obići grobove i kuće. Mene to jako pogađa, ali što mogu osim pisati", kaže ovaj 64-godišnjak.

On ne planira odustati i za kraj poručuje:

"Dok imam materijala, ja ću pokušavati. Upravo završavam rukopis za novu knjigu o stradavanju ovdašnjih Hrvata, pa ću vidjeti. Sigurno je da ostajem u Bugojnu, jer više nisam ni mlad da puštam korijenje na nekom drugom mjestu".