Crnogorski mediji se raspisali o obiteljskom stablu dječaka ubojice: Pradjed je pobio obitelj Zvicer, a spominje se i Šešeljev prijatelj

U svibnju prošle godine podgorička AntenaM objavila je kako su Ilija Vujošević, redoviti profesor u mirovini i profesor emeritus Univerziteta Crne Gore, te pravnik i povjesničar Novak Adžić, suradnik u nastavi na Filozofskom fakultetu (katedra za povijest) u Nikšiću, pripremili monografiju pod naslovom "Bartolomejska noć u Rokočima (1923)". Knjiga govori o stradanju obitelji 'komite i ustanika Petra Zvicera'. Komite su u prijevodu bili pobunjenici, nekad protiv turske vojske, a u ovom slučaju radi se o crnogorskom domoljubu. U  navedenoj monografiji, istraživačkim radom Vujoševića i Adžića, došlo se do novih i značajnih dokumenata i saznanja o tragediji porodice Petra Tomaševa Zvicera u travnju 1923. u Rokočima (u Cucama), odnosno, direktno oko toga monstruoznog zločina bez kazne, koji je nad njom počinila žandarmerija Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca  pod zapovjedništvom tadašnjeg žandarmerijskog majora Dragutina Ilijina Kecmanovića, piše Imperijal pozivajući se na crnogorski portal Voice of Montenegro.

Riječ je o pradjedu najvećeg masovnog dječjeg ubojice Koste, koji je napravio masakr u beogradskoj osnovnoj školi i odnio 10 života.  

Zvicer je bio u komitskoj grupi koja je u vlaku, koji je prometovao na pravcu Bar – Virpazar, pobila osam srpskih vojnika i jednog žandara. Žandarmerijska postrojba, kojom su zapovijedali major Kecmanović i časnik Kolaković, 23. travnja 1923. došla je kod obiteljske kuće Zvicera u selu Rokoči. Unutar kuće su zavezali Petrovu majku Anđu (bila stara oko 60 godina), suprugu Zagorku (oko 23 godine), sestru Planu (20 godina), brata Vidaka (13 godina) te troje Petrove malodobne djece i zapalili ih. 

U 'Crnoj Gori tada se događao "bijeli teror" – što je sintagma koja objašnjava monstruozne metode mučenja, ubijanja i zatiranja crnogorskog stanovništva koje je sprovodila srbijanska vlast nakon neustavne Podgoričke skupštine 1918. godine pomoću čije odluke je Srbija službeno mogla izvršiti oružanu aneksiju kraljevine Crne Gore pripajajući je nasilno tadašnjoj KSHS.

Na čelo tadašnje cetinjske oblasti kao zapovjednik žandarmerijskog puka Zetske banovine (Zetske divizijske oblasti, kako su Srbi nazivali Crnu Goru) postavljen je bio major Dragutin Ilijin Kecmanović, rođen 1885. u BiH, inače iskusno vojno lice koje je službu u činu kapetana obavljao u austrougarskoj K.und K. (Kaiserlich und Königlich) "carskoj i kraljevskoj" armiji u kojoj je ostao do kraja Prvog svjetskog rata. 

 Službena istraga o ovom gnjusnom zločinu je formalno sprovedena, ali bez bilo kakvog pravnog epiloga. Nakon Cetinja i umirovljenja 1934. Kecmanović se preselio u Beograd. Umro je 1970. godine u 85. godini života.

Kecmanović je imao tri sina, tvrdi ovaj portal. Dječak ubojica je unuk najstarijeg. Ono što ovdje upada,  a o čemu su pisali i pojedini mediji, a to je pak demantirao portal Raskrinkavanje, u oči je treći sin majora Kecmanovića. Pišu da je to bio Ilija Kecmanović, povjesničar umjetnosti i prevoditelj. Pisalo se da je njegov sin Nenad Kecmanović, prof.dr političkih znanosti, nekadašnji dekan istoimenog fakulteta u Sarajevu, ratni član predsjedništva Bosne i Hercegovine, ideolog stvaranja Republike Srpske, dugogodišnji savjetnik Milorada Dodika i prijatelj Vojislava Šešelja, tvrdi VoM, a zanemarilo podatak da je otac Nenada Kecmanovića poznati sudionik partizanskog jugoslavenskog pokreta Vojislav Kecmanović - Đedo. U nedostatku jasnih podataka vrlo je vjerojatno kako se radi o daljnjoj rodbinskoj vezi između maloljetnog ubojice iz Beograda i jednog od ideologa srpskih ratnih zločina '90-ih.

U svakom slučaju srpski političari nakon ovoga trebali bi opreznije govoriti o utjecaju zapadnih vrijednosti na nasilje koje se događa u toj zemlji.