Bolno otvaranje tajnih arhiva i uklanjanje 'komunističkog gnoja'

"To bi trebalo iskorijeniti zlo koje i dalje truje albanskog društvo. Kao uklanjanje apscesa, bolna, ali neizbježna kirurška operacija", kaže slavni albanski pisac Ismail Kadare.

Hoxha je četiri desetljeća, do smrti 1985., vladao željeznom rukom, suzbijao svaku oporbu i izolirao zemlju od bilo kakva vanjskog utjecaja.

U prosincu 2016. osnovano je neovisno tijelo zaduženo da kroz arhivu vodi one koji žele istražiti sudbinu svojih voljenih ili ispitati nečiju tuđu. Tijelo je također ovlašteno za izdavanje "potvrda o nesuradnji" s komunističkim režimom, što je danas uvjet za bilo koju javnu dužnost.

U vrijeme Hoxhine vladavine više od 100.000 ljudi završilo je u radnim logorima, 20.000 u zatvorima, oko 6.000 ih je ubijeno ili je nestalo.

U arhivu Sigurimija, instrumentu Hoxhine tiranije, nalaze se milijuni stranica dokumenata i deseci tisuća dosjea.

Cilj otvaranja arhiva bivše tajne policije je pacifikacija albanske političke scene na kojoj su optužbe za suradnju sa Sigurimijem, često bez ikakvih dokaza, vrlo učinkovito oružje diskreditacije.

A dokazani slučajevi zapravo su vrlo rijetki. U 26 godina od pada komunizma samo su dvojica političara javno priznala suradnju sa Sigurimijem. Još su se neki političari, oni s nižih pozicija, diskretno povukli iz javnog života pošto se protiv njih povela kampanja tog tipa.

Želim znati gdje da plačem

Više od 40 godina Irina Sallaku (84) pokušava saznati sudbinu svoga supruga Xhavita. Zna jedino da ga je pogubio Sigurimi.

Nakon Xhavitova nestanka "poslali su me u radni logor zajedno s dvjema kćerima", kaže Irina. Tamo su proveli 12 godina.

Irina je Ruskinja koja je Xhavita upoznala u Lenjingradu, današnjem Sankt Peterburgu, gdje je studirao. S njim je došla u Tiranu.

Nakon razlaza Moskve i Tirane 1961., do kojeg je došlo jer se Hoxha nije slagao s Hruščovljevom politikom destaljinizacije, albansko-sovjetski parovi postali su predmetom režimske paranoje.

Jedna od kćeri Irine i Xhavita, Elena, pronašla je optužnicu protiv oca, kao i tri dokumenta koja govore o njegovoj egzekuciji. Ali na svakom je drugi datum i ne može se utvrditi koji je točan. O tome gdje je pokopan nema ni traga.

"Ne mrzim nikoga. Želim samo znati gdje je grob da mogu zapaliti svijeću i isplakati se", rekla je Irina. Nada se da će odgovor pronaći u arhivu Sigurimija.

Otvaranje arhiva dugo je trajalo jer je bilo mnogo otpora. "Ono krije brojne bolne tajne za mnoge Albance", kaže Gentiana Sula, čelnica tijela koje o njemu brine.

"Otvaranjem bi sva nagađanja i manipulacije trebale završiti", dodaje. A njih u političkom i javnom životu toliko mnogo da onemogućavaju da se prošlost jasno vidi.

Ali unatoč otvaranju arhiva Sigurimija, mnoga će pitanja vjerojatno ostati neodgovorena.

"Mnogo dokumenata je uništeno u tranziciji, ali i poslije", rekao je bivši ravnatelj arhiva ministarstva unutarnjih poslova Kastriot Dervishi. Slično je bilo i tijekom nereda 1997. i anarhije koja je zavladala u zemlji.

"Istinu neće biti lako ustanoviti, ali važno je do nje doći kako bi otkrili sve apekte jednog od najrepresivnijih režima 20. stoljeća", zaključuje Kadare.