Amila, djevojčica mila, nađena je, ali ne i živa, u ustima joj još duda bila...

A malenoj je Amili, kao i stotinama djece pobijenih od krvavih četničkih hordi posvetio jednu od najtužnijih i najtragičnijih pjesama. Kako Amila i sva nevino pobijena djeca nikada ne bi bila zaboravljena…

Amila, djevojčica mila

Amila je rođena u ovoj državi,
U selu Biljani, kotar Ključ,
Gdje je u lijepom selu mirisao
Domaći pečen somun vruć.

Okružena ljepotom prirode,
Mirisom pokošene trave
I ljubavi velike roditeljske
Odrastala je malehna Amila.

U ljeto devedeset i druge
Kad su u Bosni zaškripale pruge,
Kad se na selo nadvio oblak crni,
U Biljanima se dogodio zločin prvi.

Sijevnule su strijele sa svih strana,
Za nevin život nije bilo brana.
U selo su ušli ružni zlotvori crni
Da se napiju nedužne dječije krvi.

Rušilo se, palilo na sav mah,
Pucalo se, kalilo, strašan hal.
Djevojčicu od tri male godine
Našli su blizu biljanske trgovine.

Od tada maloj Amili traga nema,
Od tada se u selu mezarje sprema,
Od tada u Biljanima ništa isto nije,
Od tada se u Biljanima niko ne smije.

Pobijena nejač mučki, mez milosti,
Bačena u Bezdan, jamu od kosti.
Preko dvije stotine i šezdeset insana
Ubijeno je u samo par Božijih dana.

Amila, djevojčica mila,
Nađena je, ali ne i živa.
U ustima joj još duda bila,
Od tri godine djevojčica nevina.

Ubili je oni što ljude ne vole,
Ubili je komšije što riječima sole,
Ubili je zlotvori zbog imena,
Ubili je jer je ona Amila.

Leži Amila u mezaru malom
I njena duda u mezaru zlatnom,
Leže svi oni u našim Biljanima,
U Krajini, blizu Ključa kotara.

U Biljanima danas nišan do nišana,
U Biljanima danas šehid do šehida,
U Biljanima se gleda naša sudbina,
U Biljanima je pečat od genocida.