AJA SOFIJA Od svjetskog bisera kulture, do molitvene džamije; Avdagić: Odluke koje pokazuju svoje vrijeme i predskazuju nesigurna vremena

Turski je predsjednik najavio da će se građevina otvoriti kao džamija u kratkom roku, nakon što je sud 10. srpnja poništio odluku iz 1934. godine kojom je pretvorena u muzej. Ta je odluka izazvala mnoštvo najrazličitijih reakcija diljem svijeta, a papa Franjo izjavio je da ga je ''pogodila turska odluka da istanbulski muzej Aju Sofiju pretvore u džamiju'', dodajući: "Moje misli su s Istanbulom. Razmišljam o Svetoj Sofiji i jako me to boli"...

"Zaključeno je da je rješenjem nagodbe dobila namjenu džamije i da je ilegalna njezina namjena izvan toga", navodi u presudi Državno vijeće, najviši turski upravni sud u Ankari.

"Odluka vlade iz 1934. koja je okončala njezinu namjenu džamije i koja ju je definirala kao muzej, nije bila u skladu sa zakonima", ističe sud, referirajući se na edikt koji je potpisao Atatürk.

Turski predsjednik Erdogan odmah nakon odluke suda, koji je ukinuo status muzeja Aji Sofiji, rekao je da će se prve molitve u njoj održati 24. srpnja. "Uz Božju volju, svi ćemo se skupa naći na molitvi petkom 24. srpnja i otvoriti je (Aju Sofiju) za vjernike", kazao je Erdogan u televizijskom obraćanju naciji, u emotivnom govoru u kojem su dominirale nacionalističke i vjerske reference.

Istaknuo je i kako će trebati minimalno šest mjeseci kako bi se finalizirale pripreme da se zdanje, u kojem se nalaze i neki obnovljeni kršćanski simboli i mozaici, pripremi za prihvat pripadnika islamske vjere.

Oglasio se i Svjetski savez crkava, pozivajući Erdogana da povuče svoju odluku, a patrijarh Bartolomej, duhovni vođa pravoslavnih kršćana smješten u Istanbulu, nazvao je odluku ''razočaravajućom''. 

Višegodišnji prijepori oko statusa

Turski predsjednik dugo je vremena predlagao da se status džamije vrati toj znamenitosti pod zaštitom UNESCO-a, važnom spomeniku kako kršćanskog Bizanta tako i muslimanskog Osmanskog carstva, danas jednom od najposjećenijih mjesta u Turskoj.

Erdogan je rekao da će Aja Sofija nastaviti biti otvorena za muslimane, kršćane i strance. Dodao je da je potez preobrazbe građevine u džamiju izraz turske neovisnosti te da će svaku kritiku protumačiti kao napad na tursku nezavisnost.

UNESCO, na čijem se popisu Aja Sofija nalazi, izrazio je žaljenje zbog turske odluke, a njegov Odbor za svjetsku baštinu razmotrit će status Aje Sofije. 

"Aja Sofija dio je povijesnih zona Istanbula upisana na popis svjetske baštine UNESCO-a", naglasila je direktorica organizacije Audrey Azoulay.

Radi se o "remek djelu arhitekture i jedinstvenom svjedočanstvu susreta Europe i Azije kroz stoljeća. Njezin status muzeja predstavlja univerzalnost njezine baštine i od nje stvara snažan simbol dijaloga", dodala je ona.

Veličanstvena povijest

Aja Sofija (grč. Ἁγίa Σοφία – Sveta Mudrost) često je nazivana i ''biser Carigrada'', a njezino se ime odnosi na Isusa Krista. Sagrađena je u doba poznatog cara Justinijana, bizantskog vladara koji je uspio povratiti velik dio teritorija nekadašnjeg Zapadnog Rimskog Carstva.

Izgradnja je počela 532. godine, a ta je opsežna zadaća povjerena Antemiju iz Trala i Izidoru iz Mileta. Legende kažu da je na njezinoj izgradnji dnevno je radilo oko deset tisuća radnika, a posveta je obavljena u prisutnosti cara Justinijana i carigradskog patrijarha Menasa. Prema predaji, car Justinijan je, oduševljen ljepotom Aja Sofije nakon izgradnje, rekao kako je njome uspio nadmašiti poznati Salomonov hram u Jeruzalemu.

Crkva Svete Mudrosti bila je najveća crkva na svijetu više od tisuću godina, sve do izgradnje katedrale u španjolskoj Sevilli.

U svibnju 1453. Osmanlije su osvojile Carigrad i crkvu potom pretvorili u džamiju, te su joj dograđeni minareti, a u unutrašnjosti izvedene znatne preinake. Po nalogu Kemala Atatürka 1934. godine pretvorena je u muzej i tada su otkriveni mnogi mozaici i arheološki ostatci starije Konstantinove bazilike.

Aja Sofija je bazilika s kupolom, postavljenom tako da ne narušava osnovni raspored longitudinalne bazilike. Unutrašnjost joj je gotovo četvrtasta tlocrta, podijeljena dvama redovima stupova na tri broda. Srednji je brod širi od bočnih i završava apsidom. Sredina crkve pokrivena je kupolom (promjer 32 metra, visina 54 metra). Glavni teret tako goleme kupole nose četiri luka koja se dižu na četiri pilastra. Nad bočnim brodovima nalaze se galerije.

U crkvu, pred kojom je velik atrij, ulazi se kroz dvostruki narteks. Jedinstveno osmišljen prostor Aje Sofije i njezina raskošna unutrašnjost najvrjednije je ostvarenje bizantske arhitekture i s njom povezane dekorativne umjetnosti. Stoljećima je bila uzor bizantskom crkvenom graditeljstvu, a utjecala je i na osmanlijsko graditeljstvo.

Od 1985. godine je na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine.

Udruga koja je pokrenula slučaj i pravnu bitku dugu 16 godina tvrdila je da je Aja Sofija bila u vlasništvu osmanskog sultana Mehmeda II. koji je 1453. osvojio Istanbul, tadašnji Konstantinopolis i pretvorio 900 godina staru bizantsku crkvu u džamiju. 

Erdogan, koji je inače i sam vrlo pobožni musliman, podržao je kampanju o prenamjeni prije lokalnih izbora održanih 2019. godine. 

Unatoč protivljenju mnogih svjetskih čelnika, ali i vjerskih institucija, Erdogan je uspio u svojem naumu, a razne ortodoksne turske skupine dugo su vodile kampanju za prenamjenu Aje Sofije, tvrdeći da bi to bolje odražavalo status Turske kao većinski muslimanske zemlje. 

Aju Sofiju je 1935.. godine Mustafa Kemal Atatürk dao pretvoriti u muzej. Pokraj crkve nalazi se grob cara Konstantina Velikog.

Dok je bila u funkciji crkve, u njoj je održano nekoliko koncila. Na galeriji i danas stoje Mramorna vrata kroz koja su smjeli ulaziti samo članovi Svetog sinoda. Na galeriji je i grob mletačkog dužda Enrika Dandola.

'Otac' moderne Turske

Atatürk (1881. - 10. studenog 1938.) je bio najpoznatiji turski vojni zapovjednik, narodni vođa i utemeljitelj Republike Turske te njen prvi predsjednik (1923. - 1938.). 

Zovu ga ''ocem moderne Turske'', jer je utemeljio modernu i građansku tursku državu, koristeći svoj veliki ugled i karizmu kako bi proveo ogromne društvene reforme, koje su iz temelja promijenile zemlju i pretvorile je u modernu državu.

Uz ostalo, uveo je jednakost svih građana; provedena je agrarna reforma; ukinut je kalifat (1924.); stvoreno je moderno građansko zakonodavstvo i kazneno zakonodavstvo (1926.); užinjena je reforma kalendara, jezika i pravopisa - uvedena je latinica umjesto arapskog pisma (1928.); odvojena je vjera od države tako što je 1928. uklonio iz ustava dio koji je islam deklarirao kao državnu religiju; zabranjeno je nošenje zara, fesa i feredže; dana je ravnopravnost i izborno pravo ženama (1934.) i dr.

Njegove su reforme nailazile na otpor, ali je Kemal energično suzbijao svaki pokušaj vraćanja na staro.

I danas u Turskoj postoji kult osobe Atatürka: njegovi portreti se nalaze u javnim zgradama i po trgovima; po njemu su nazvani npr. nekadašnja istanbulska zračna luka, jedan od mostova preko Zlatnog roga (Haliç) i mnoge ulice, a njegovi kipovi krase mnoge trgove.

Kuda vodi ovaj Erdoganov potez, odnosno, dokida li on tzv. ''modernu'' Tursku svojim potezima?

O tome smo razgovarali s geostrateškim analitičarom i ekspertom za vanjsku politiku, Denisom Avdagićem.

''Svojedobna odluka Kemala Atatürka, kojom je u ozračju nesigurnog vremena i trenucima kada je Europa hodala prema novom svjetskom ratu, Aja Sofiju pretvorio u muzej, bila je na neki način vizionarska. Radilo se o jednom od poteza kojim je Turska sekularizirana, a može se reći u nekoj mjeri i o potezu koji joj je nešto kasnije omogućio da apstinira od sudjelovanja u devastirajućem Drugom svjetskom ratu. To je zemlji omogućilo da opstane i spriječilo sigurne milijunske žrtve, a u slučaju da je globalni sukob iskorišten za zauzimanje Grčke i ili šire vjerojatno bi to kasnije dovelo do smanjenja i komadanja današnjeg turskog teritorija. 

U svakom slučaju, 'otac Turaka', po mišljenju mnogih, tada je 'bolesnika s Bospora', kako su ga zvali, sačuvao od novih bolesti i stvorio temelje za ozdravljenje. To ozdravljenje nešto je oko čega nema unisonih razmišljanja. Ima onih koji smatraju da je Turska i danas nestabilna i država koja bi se odlaskom Recepa Erdoğana mogla naći u novom razdoblju teške nestabilnosti pa možda i raspada, a tu su i oni koji danas Tursku vide u fazi nove moći usporedive jedino s nekima romantičnim periodom osmanlijskih osvajanja'', komentira za Direktno Avdagić.

''Činjenica je kako Erdoğan nije kemalistički lider, on uporište i potporu nalazi u redovima konzervativnijeg stanovništva iz ruralnijih krajeva, prije svega među vjernicima, a njima je ovaj potez, pretvaranja Aja Sofije ponovno u džamiju važniji i od vojnih i strateških poteza prema Siriji, Libiji, ili Kataru'', smatra Avdagić.

Što znači pretvaranje Aja Sofije u džamiju za Tursku u međunarodnom poretku?

''Možemo reći da je danas religija ponovno barem djelomično u fokusu interesa, poglavito u Europi, a posebno u usporedbi s desetljećima iza nas, onako kako sigurno nije bila koncem 20. stoljeća. Međutim, reakcije iz svijeta nisu bile previše burne. Očekivano, pravoslavne zemlje su više zainteresirane za taj čin, a posebno Grčka, no za reakcije prvog zapadnog susjeda potrebno je i puno manje.

Dakle, iako se ovaj vjersko-administrativni potez može gledati kao nešto što će uzrokovati promjene u odnosima stubokom, to može biti tek simboličan potez koji pokazuje orijentaciju zemlje kako svom stanovništvu tako i susjedima pa i šire'', objašnjava Avdagić.

''Razlog treba tražiti u razumijevanju tamošnjeg okruženja. Malo je vjerovati da bi danas ta, u prijevodu 'Sveta mudrost' bila muzej da je kojim slučajem na teritoriju današnje Grčke, a da je kojim slučajem takva bila sredinom dvadesetog stoljeća, teško da bi i dalje kao muzejska atrakcija tamo dočekala i današnje godine.
Erdoğan je na zadnjim izborima izgubio Istanbul, grad iz kojeg je krenuo u snažnu političku karijeru, svoju političku moć danas snažno veze uz povratak vjerskog utjecaja na društvo, neki autori govore čak i o reislamizaciji i time jačanju i utvrđivanju položaja kako u religioznom dijelu Turske tako i izvan njenih granica. Vrijeme i odnosi u svijetu omogućili su današnjoj Turskoj da postane važan akter u svom bliskom i daljem susjedstvu.

Izgleda kako je ambicija Erdoğana pretvoriti ovu članicu NATO-a u ključnu zemlju islamskog svijeta, ali to će nositi svoju cijenu političkog pomicanja od Zapada. Aja Sofija kao muzej značila je upravo suprotno, bio je to simboličan potez koji je imao za cilj pozicioniranje Turske uz bok zapadnim zemljama. Bila je to poruka, kao i ona koja se šalje danas.

Recep Tayyip Erdoğan želi zemlju zadržati uz Zapad, ali i proširiti njen utjecaj i vrijednost u očima zapadnih zemalja. Radi se o riskantnoj igri i vjerojatnoj procjeni turskog predsjednika da Turska ionako nikada neće biti članica Europske unije. Zapravo, on sasvim prigodno u tom pogledu može prebaciti lopticu na europski teren gdje većeg interesa za temu nove namjene Aja Sofije ima jedino u Ateni. Potezi koje on povlači možda nekome izgledaju kao ishitreni ali u stvarnosti su uvijek izbalansirani u mjeri u kojoj će izazvati reakciju ali ipak ne i drastične promjene'', zaključuje Denis Avdagić za Direktno.