ZLOČIN BEZ KAZNE Prošlo je 30 godina od zločina u Škabrnji; nema obitelji koja nije nekoga izgubila

U malenom mjestu Škabrnja 18. studenog 1991. godine počinjen je masakr nad hrvatskim civilima, a zločinci iz srbočetničke paravojske i JNA za zločin nikad nisu odgovarali. Prije 30 godina u Škabrnji je ubijeno 48 civila i 15 hrvatskih branitelja.

Najstarija žrtva četničkog zločina imala je 93 godine, a baš je na Škabrnji ratni zločinac Ratko Mladić izučio svoj krvavi zanat, no on za njega kao i ostali zločinci nije odgovarao niti je osuđen u Haagu.

Krvavi pohod na Škabrnju

U jutro tog 18. studenoga 1991. srpski agresor, potpomognut zrakoplovstvom bivše JNA, tenkovima i pješaštvom tzv. Kninskoga korpusa, s Ratkom Mladićem na čelu, počeo je krvavi pohod na Škabrnju. Nakon sloma otpora slabo naoružanih branitelja, iz podruma i kuća na najbrutalniji način istjerane su žene, djeca i starci, a samo je tog dana u Škabrnji ubijeno 48 civila i 15 branitelja.

U više navrata zrakoplovi su raketirali selo. Tada je bačeno osam kazetnih bombi, a na dvije neeksplodirane bombe nađene su i poruke "poklon ministru obrane od JNA" i "za Franjine štakore".

Do formiranja Samostalnog bataljuna Škabrnja (11. listopada. 1991. – koji su činile snage sela: Škabrnje, Galovca, Gorice, Nadina, Glavice, Zemunika Gornjeg i Zemunika Donjeg), svako selo, pa tako i Škabrnja, na ovom području organiziralo je svoju obranu bez međusobne hijerarhijske povezanosti, zajedničke strategije ili taktike obrane. 

Tada se jedino u Nadinu uz tamošnje mještane nalaze i malobrojni pripadnici 2. bojne 112. brigade Hrvatske vojske. Samostalni bataljun Škabrnje, pod zapovjedništvom Marka Miljanića, koji je u to vrijeme brojao najviše 950 ljudi, držao je liniju obrane dužu od 32 km. U samoj Škabrnji dvije čete (oko 240 ljudi) držale su crtu obrane od oko šest kilometra.

 Civile, uglavnom žene, djecu i starije osobe, koji su se sklonili u podrume i druge zaklonjene prostore, četnici i pripadnici JNA nasilno izvlače i ubijaju nožem ilihitcima iz vatrenog oružja, najčešće s prigušivačima, a pritom neke od žrtava pred smrt muče i masakriraju. 

U Škabrnji nema obitelji u kojoj netko od najmilijih nije stradao

Tijela prvih 35 škabrnjskih žrtava, jugoslavenska je vojska predala u crnim najlonskim vrećama na Musapstanu kod Zadra, dovezavši ih iz Škabrnje u ukradenim teretnim kamionima. U nakani da prikrije zločin u Škabrnji jugovojska je odugovlačila s predajom tijela ostalih ubijenih, tako da su pod pritiskom predstavnika Međunarodnoga crvenog križa i europskih promatrača predali još devet tijela, čime je ukupni broj žrtava dovezenih na Patologiju Zadarske bolnice do tada bio 44. 

Ostala tijela obitelji, njihovi ostatci kao i ostaci ostalih ubijenih koji su ostali u selu jer nisu htjeli napustiti Škabrnju, pronađeni su u masovnoj grobnici kod Osnovne škole. O kakvom se zvjerskom masakru nedužnih ljudi radi, najrječitije govore opisi ozljeda koje su zadobili (podatci s Patološkog odjela zadarskog Medicinskog centra), kao što su: eksplozivne i strijelne ozljede glave u potiljak i zatiljak, prsnog koša i trbuha zadane iz najveće blizine, zgnječenje glave i prsnog koša izazvane gaženjem tenkom, odsječene uši i druge ozljede.

Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana. Tijekom višegodišnje okupacije, sve do oslobođenja u Oluji 1995., broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86. Još šestero mještana poginulo je nakon rata od zaostalih minsko-eksplozivnih naprava. U Škabrnji nema obitelji u kojoj netko od najmilijih nije stradao.