Zelena varijanta "milanovićevske socijaldemokracije"

Činjenica da na predstojećim predsjedničkim izborima nastupa samo četvoro kandidata, od kojih troje pripadaju političkim strankama, a jedan je kandidat civilno-društvene organizacije, svjedoči da se u proteklom razdoblju dogodila drastična „defragmentacija“ stranačke političke arene. Dvoje kandidata pripadaju „ustavnom luku“, a jedan je s desne margine. Pokazuje se tako da samo dvije političke organizacije u centru još imaju snage realno se natjecati u političkoj areni: HDZ, u polju desnoga centra, i SDP, u polju lijevog. Od triju ključnih modernih demokratskih političkih ideologija u Hrvatskoj su danas u političkoj areni u pravom smislu predstavljene samo dvije: socijalistička i demokršćanska/konzervativna, a treća ključna ideologija, ona liberalna, više nije u pravom smislu politički predstavljena.

Kandidature za predsjednika Republike pokazale su nam još nešto: broj potpisa, što ih je predalo dvoje ključnih predsjedničkih kandidata, precizno govori i o odnosu snaga dviju najvećih stranačkih organizacija. Odnos 330 naprama 200 tisuća zorno pokazuje trenutni odnos snaga „stranačke infrastrukture“ HDZ-a i SDP-a i premda to neće biti odlučujuće za ishod predsjedničkih izbora, govori o uvjerljivoj velikoj prednosti HDZ-a pred SDP-om. U uvjetima, kad valja očekivati relativno nizak odaziv birača na predsjedničke izbore, ova razlika u „kondiciji“ stranačkih organizacija može biti presudna za ishod izbora, koliko god predsjednički izbori bili „individualizirani“.

Osim stranaka vladajuće koalicije, koje je nesposobnost vlade Zorana Milanovića dovela u situaciju da načelno individualno više nemaju parlamentarnog potencijala, kandidaturu SDP-ova predsjedničkog kandidata Ive Josipovića podupire i ORaH Mirele Holy. S druge strane, kandidaturu Kolinde Grabar-Kitarović podupiru samo stranke koje s HDZ-om imaju definirane partnerske odnose i u političkoj areni tvore svojevrstan blok desnog centra i desnice. Stranke s margine političke arene, pak, za koje je jasno da nemaju savezničkih odnosa (bilo „manifestnih“, bilo „latentnih“) s HDZ-om grupirale su se oko kandidature Milana Kujundžića i nastoje iskoristiti predsjedničke izbore i Kujundžićevu kandidaturu za svoje jačanje u parlamentarnoj areni.

Iako se takva taktika može ne sviđati nekim političkim akterima, pa i dijelu birača, ona je u dvokružnom većinskom izbornom sustavu posve legitimna. Naime, u modelu kakav se primjenjuje na hrvatskim predsjedničkim izborima smatra se da birači u prvom krugu glasuju „srcem“, a u drugom „razumom“, dakle, da u prvom krugu glasuju za kandidata koji im je politički „prvi izbor“, a da u drugome biraju onoga tko mu je najbliži, a ima šansu ostvariti izbornu pobjedu.

Ipak, iako su pridošlice u parlamentarnu arenu, a potpora u javnosti im prema dvama istraživanjima javnog mnijenja raste, u ORaH-u nisu odabrali taktiku koju su primijenili Kujundžić i njegova Hrvatska zora. Odlučili su se ne iskoristiti priliku za prezentaciju vlastitih javnih politika u predsjedničkoj kampanji, nego poduprijeti kandidata aktualne vladajuće koalicije. Projekt pokušaja reizbora Ive Josipovića za predsjednika Republike nije tek individualni projekt dosadašnjeg predsjednika, nego je to pokušaj „konsolidacije“ vladajuće većine. Boreći se za novi predsjednički mandat, Josipović se bori i za položaj ključnoga političkog aktera na ljevici, koji bi utjecao na procese nakon predsjedničkih, a prije parlamentarnih izbora. Njegov je projekt relativno jednostavan. U njemu je ORaH svojevrstan „rezervoar glasova“ „odmetnika“ od SDP-a i vladajuće koalicije, a predsjednik Republike, koji postizborno daje mandat za sastavljanje vlade, može utjecati na to da se ti glasovi „ponovno okupe“.

Prema istraživanjima javnog mnijenja, ORaH jača upravo zahvaljujući tome što je doživljen kao „rezervoar glasova“, a Josipović je „u sjeni“ i do sada biračko tijelo vješto potiskivao prema toj organizaciji. Vidljivo je da su njemu bliski akteri razarali opozicijske organizacije na ljevici, poput Laburista, kako bi biračko tijelo okupljeno oko stranke, koju nije bilo moguće kontrolirati, potisnuli prema „bazenu glasova“. Kriza liberalne političke opcije djelomice je posljedica Milanovićeve štetočinske politike, dijelom pogrešaka i uvijek nepoželjnog raskola u tom političkom polju, ali je uočljivo da je svoj obol krizi liberalizma u Hrvatskoj dao i Josipović, pritom se podsmjehujući vodstvima dviju liberalnih opcija, koje ga podupiru; pred jednom od njih govoreći kako se one, doduše, međusobno sukobljavaju, ali kako ih on povezuje, jer oba krila podupiru njegovu kandidaturu. Mazohizam liberala i laburista, koji unatoč tome što su njihove organizacije u lošem stanju i zbog sustavne Josipovićeve politike, teško je shvatljiv.

Odlukom da podupre Josipovića i činjenicom da ga on tretira kao važnijeg partnera u kampanji nego Milanovića, čija će stranka doprinijeti najveći dio novca u njegove predizborne fondove, predsjednik Josipović jasno je dao do znanja da se on prema ORaH-u odnosi upravo onako kako to sugeriraju istraživanja javnog mnijenja – kao ključnom rezervoaru glasova za reizbor lijeve vlade. Josipoviću se pritom dogodio ozbiljan problem. Istraživanja javnog mnijenja u Hrvatskoj vješto se iskorištavaju kao alat utjecaja na javno mnijenje, pa je tako nastao i konstrukt o stalnom rastu potpore ORaH-u, što bi trebalo dokazivati da glasovi ljevice nisu izgubljeni i da ona i nakon propala Milanovićeva mandata ima šansi za reizbor. Cinični, ali racionalni, hrvatski političar ovih je dana objasnio kako je HDZ otprilike izjednačen sa SDP-om i „Zelenim SDP-om“, čime je ukratko, ali precizno, izložio Josipovićev projekt za naredne parlamentarne izbore.

Groteskno je, stoga, da stranka, koja služi kao rezervoar za čuvanje odbjeglih glasova SDP-a i vladajuće koalicije, i koja ključnog policy-planera takve ljevice podupire u za njega najvažnijoj misiji – borbi za naredni predsjednički mandat - nervozno reagira na to kad mediji i neovisni analitičari prepoznaju u kakvu je ona položaju. Malo znače izjave o odbacivanju suradnje s SDP-om zato što SDP na vlasti ne provodi svoj program, dakle, socijaldemokratski (a ne „zeleni“), u oblikovanju kojega je možda sudjelovala današnja predsjednica ORaH-a, ali ne i ta stranka i njeno članstvo.

Svaka stranka ima svoj manifestni program, ali i „latentne“, neizgovorene dijelove političkog projekta. Posao neovisne javnosti i političkih analitičara nije samo da prenose manifestni dio programa. Analitičari, poznajući pravila funkcioniranja političkih stranaka i odnose u političkoj areni, moraju prepoznavati zakonitosti u djelovanju stranaka i frakcija u strankama i na osnovu toga predviđati buduće političke procese. Nervozno se vodstvo ORaH-a osjeća neugodno u ulozi „rezervoara glasova ljevice“, u koju se ili samo dovelo, ili u koju ga je doveo njihov predsjednički kandidat i stvarni lider ljevice Ivo Josipović. Nervoza je sasvim logična, a razotkrivanje jednostavne strategije bilo je moguće i zbog ORaH-ove taktičke greške – podrške Josipoviću odmah u prvom krugu, umjesto da odnose prikriju isticanjem svog kandidata u prvom krugu izbora, a poslije davanjem potpore svom izabraniku u drugom krugu. Međutim, neobično je da je ta nervoza postala tako očita da stranka i njena predsjednica političkim analitičarima javno odriču pravo da govore o stvarnim odnosima u političkoj areni i dosezima njihove stranke, i to zato što se niti jedan od pozvanih odabranih analitičara nije odazvao na razgovor sa stranačkim vodstvom ORaH-a.

ORaH bi kao zelena stranka u hrvatsku političku arenu trebao unositi i vrijednosti autonomnoga civilnog društva, pa bi njegov način podcjenjivanja i pokušaja ograničavanja javnosti nekome mogao biti čudan. Ipak, vjerojatno nije čudno da to čini stranka kojoj je jedini prepoznatljivi lider političarka koja je nacionalnim akterom u pravom smislu riječi postala zahvaljujući nepotističkoj e-mail poruci. Za zelenu stranku bilo bi čudno ovakvo podcjenjivanje javnosti kakvo si je ORaH-ovo vodstvo priuštilo. Za zelenu varijantu Milanovićeva SDP-a to je, međutim, posve prirodno.