ZABORAVLJENI BOŽIĆNI OBIČAJI Kontinentalna Hrvatska

Iako nije najveći kršćanski blagdan, Božiću se ipak ljudi najviše vesele. Puno se običaja veže za božićno vrijeme, a iako slični, oni se ipak razlikuju od regije do regije u Hrvatskoj. Istražili smo kakvi se to, u današnje vrijeme, pomalo zaboravljeni običaji vežu za kontinentalnu Hrvatsku, odnosno Zagorje, Međimurje i Slavoniju.

Hrvatska narodna baština je prepuna običaja vezanih uz kršćanske blagdane, a napose Božić. Hrvatska riječ Božić je umanjenica riječi Bog te je preuzeta kao naziv blagdana i označava dan kad se rodio mali Bog – Isus Krist. Zanimljivo je da mnogi naši običaji sežu daleko u prošlost te izvor imaju u našim zajedničkim europskim pretkršćanskim tradicijama. Nažalost, s vremenom su se mnogi lijepi običaji poput paljenja badnjaka i unošenja slame u kuću izgubili te ostaju živjeti samo u uspomenama starijih naraštaja i predajama naših otaca.

BADNJAK

Sama riječ Badnjak dolazi od starocrkvenoslavenskog glagola "bdjeti" ili od glagola "razbadriti se" u značenju razbuditi se tj. biti budan. Istaknuti hrvatski znanstvenik dr. Radoslav Katičič smatra da je Badnji dan "dno godine" nakon kojeg kreće obnova života do početka proljeća. Po njegovom zaključku, riječ badnjak dolazi od sanskrtskog (sveti indoeuropski jezik) naziva za zmiju koja leži pod korijenom u dnu stabla života. Stablo života je vrlo čest i važan simbol koji se javlja u brojnim europskim pretkršćanskim mitovima, napose germanskim, slavenskim i keltskim pa tako i u drevnim vjerovanjima Hrvata. Kod naših starohrvatskih predaka Drvo života ili Drvo svjetlosti bilo je simbol života, nečega od čega je sve počelo. Stari europski slavenski narodi su izuzetno držali do štovanja preminulih predaka te su smatrali da njihove duše prebivaju u svetim stablima. Moguće je da je s Drvom života povezan i običaj kićenja božićnog drvca. Sveta drva starih Hrvata bili su hrast i lipa. Njihova simbolika zadržala se u našem narodu i nakon pokrštavanja, a njihovi gajevi su dugo štovani kao posvećena mjesta, piše karlovački.info.

Nekada su pripreme za Božić, osobito u Zagorju, započinjale već za Martinje, 11. studenog, a blagdani su trajali sve do 6. siječnja, odnosno blagdana Sveta tri kralja. Valja spomenuti i kako se blagdan Svih Svetih ponegdje nazivao i prvim Božićem, ali i "prvom nogom" Božića. Na blagdan svete Katarine, točno mjesec dana prije Božića, 25. studenog, prema pučkom vjerovanju, počinje Advent. Međutim, adventsko vrijeme nekad nije bilo tako raskošno i blještavo kao što je danas. Naprotiv, to je suprotno tradiciji, budući da su u prošlosti u tom razdoblju bile zabranjene svadbe, ali i veselja.

U božićnim običajima svatko je imao svoju ulogu. Znalo se što rade žene, što muškarci, a što djeca. I za sve je postojao razlog. Primjerice, u Zagorju je Badnjak počinjao tako što bi gazda kuće unio slamu i panjeve pod krov, pri čemu bi blagoslovio domaćinstvo. Slama je simbolizirala Isusovo rođenje, a često bi i djeca na Badnje veče legla na slamu simbolizirajući samog Isusa. Tri velika panja (ili badnjaka) koja su simbolizirala Sveto Trojstvo očevi su unosili u kuću, a panjevi bi se potom zapalili u ognjištu. Njihovom bi se vatrom potom upalile sve svijeće u kući. Na Badnjak se postilo sve do večeri, a mlade djevojke jedva bi čekale polnoćku. Naime, tada bi mladi muškarci djevojkama koje im se sviđaju darivali "jabuke božićnice". Tako bi im pokazivali svoju naklonost, ali i da misle ozbiljno.

Tradicija je djeci nalagala posebnu ulogu, a svodila se na obilazak susjednih kuća. Tom bi prilikom pjevali i čestitali, a nagrađivalo ih se slatkišima. Međutim, pojam slatkiša se s vremenom podosta promijenio. Naime, u starija vremena slatkišima su se više smatrali plodovi prirode, poput naranača, rogača, oraha i slično, budući da niti to nije bilo dostupno svakodnevno, kao što je to slučaj danas.

U Svetom Martinu u Međimurju žene su nekad na Badnjak vrijeme do polnoćke provodile gatajući iz pepela. Pepeo bi se zgrtao na gomilu, a na božićno jutro se gledalo kako se žar oblikovao. Ukoliko bi se hrpica oblikovala kao stopalo ili pet prstiju to je bio znak da će netko dogodine umrijeti. Praznovjerje je pratilo i sam odlazak na polnoćku. Otac koji je želio oženiti sinove i udati kćeri morao je posljednji izaći iz kuće i prvi se vratiti te otvoriti prozor koji gleda na cestu.

U Slavoniji također postoji nekoliko zanimljivih običaja vezanih uz ovo blagdansko vrijeme. Badnjak bi započinjao tako što bi dječaci u ranu zoru posjećivali kuće u susjedstvu i zaželjeli plodnu novu godinu. Oni koji su bili najbrži dobili bi kobasice i razne slatkiše. Također, na Badnjak bi se uvijek darivalo najstarije muško dijete. Navečer bi se ukućani zajedno pomolili, a onda bi se večeralo posnu hranu. Nakon večernjeg zvona u kuću se unosila slama, što je za djecu bio nezaboravan doživljaj jer bi skakala po njoj, razvlačila je i valjala se.

BOŽIĆ

U našim krajevima i danas je ponegdje živ običaj unošenja Božića na Badnju večer koji zapravo možda predstavlja nastavak običaja unošenja badnjaka i slame. Svjetla u kući bi se ugasila, a najstariji i najmlađi muški član obitelji (najčešće djed i unuk) bi iz neke susjedne sobe donosili upaljenu svijeću, božićni kruh (božićnjak) te ostale simbole koji su se stavljali na stol, poput češnjaka za zdravlje, pšenice za plodnost te novčanica za bogatstvo. To se nazivalo – donijeti Božić.

Pritom bi pjevali božićne pjesme, poput 'Narodi nam se kralj nebeski' ili 'Va se vrime godišća'. Kad bi ušli u blagovaonu gdje bi ih dočekali ostali ukućani, otac obitelji bi pozdravio s: “Hvaljen Isus i Marija!“, ukućani bi odgovorili s: “Uvijeke hvaljen!” te bi svi zajedno klečući na podu izmolili Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Zatim bi blagovali posno jelo, poput nezačinjenog graha i širokih rezanaca, a nakon toga bi se pješice kretalo na polnoćku.

Iako je kićenje božićnog drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio toliko raširen do sredine 19. stoljeća, kada se proširio i kod nas utjecajem njemačke tradicije. No, bez obzira na to, domovi su se na Badnjak kitili cvijećem, plodovima i zelenilom, a time su se najčešće bavila djeca. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a kasnije i zimzelena. Ukrasi su bili voće, najčešće jabuke, šljive i kruške, ali i razne slastice t eukrasi izrađeni od papira. Iako su se jaslice isprva mogle naći samo kod imućnijih obitelji ispod drvca, s vremenom se i to proširilo, a bile su izrađivane od drva te je često postojalo i nadmetanje tko će imati ljepše.

Na sam Božić u kuću bi došli čestitati polaužari. Budući da se vjerovalo kako žene donose nemir, polaužari su većinom bili muškarci. Običaj je nalagao da pri ulasku u kuću čvrsto sjednu na stolac kako bi cijele godine kokoši nesle jaja.Stariji ukućani na Božić bi odlazili na ranu jutarnju misu, a oni mlađi na misu poldanicu. Narod se držao izreke: "Za Božić i tič i miš imaju mir!", stoga se na Božić nije posjećivalo ni rodbinu ni susjede. Nakon posnog Badnjaka, po dolasku s polnoćke započinjala bi proslava Božića blagovanjem hladetine te hranjenjem stoke.

Za Božić je bio vezan još jedan običaj: prvi čestitar koji bi ušao u kuću trebao je biti veseo i dobrog zdravlja, kako bi u narednoj godini dom pratila sreća.

U varaždinskom kraju na samo božićno jutro bilo je rašireno darivanje vode. U zdenac iz kojeg su obitelji donosile vodu potrebnu za sve životne potrebe i stoku trebalo je ubaciti skroman dar. Budući da je posao donošenja vode bio ženski posao, to darivanje su izvodile žene. One bi vodu blagoslovile te uz nju izmolile prigodne molitve te joj poželjele da nikad ne nestane. Poslije blagoslova i molitve, u "zdenec" bi žene bacale priređeni dar.

To je mogla biti sol ili jabuka, pozlaćeni orah ili čak komad kruha, mesa ili kovani novčić. Prema kazivanju Ane Stepančec iz Madžareva i Tereze Kerep iz Kamene Gorice kod Novog Marofa, to se činilo stoga što se vodu smatralo živim stvorom, a svakom živom stvoru treba biti iskazano poštovanje na blagdan Kristova rođenja. Divno je to kako su naši preci bili ekološki osviješteni te su na blagdan Kristova rođenja vodi iskazivali posebno poštovanje", rekao je etnolog Tibor Martan za Varaždinske vijesti.

NAKON BOŽIĆA

Dani nakon samog Božića također su se obilježavali, pa se blagdan svetog Stjepana, 26. prosinca čestitao imenjacima pjevanjem božićnih pjesama. Narednog dana, na blagdan svetog Ivana blagoslivljalo se vino, a slama unešena na Badnjak na ovaj dan se iznosila iz kuće i postavljala na voćke kako bi bolje rodile dogodine.

Jedan od čudnijih običaja, koji svoje korijene vuče iz Biblije nastupao je tri dana nakon Božića. Herodeševo ili Nevina dječica blagdan je u spomen na dan kada je kralj Herod dao ubiti dvije tisuće dječaka mlađih od dvije godine. Na taj dan djecu se najprije šibalo, vjerujući kako će snaga i zdravlje prijeći na onoga koga se šiba, a poslije bi ih se darivalo.

Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali je ugođaj bio manje intiman od božićnog.

Svršetak dvanaestodnevnice, odnosno 12 božićnih dana, blagdan je Sveta tri kralja ili Bogojavljanje. Na dan triju mudraca koji su darivali Isusa, odlazilo se na misu te su se skidali božićni ukrasi, čime slično kao i danas, završava blagdansko razdoblje. Često su božićne pjesme pjevali takozvani zvjezdari odjeveni u tri kralja i noseći zvijezdu.

Blagoslivljale su se kuće za narednu godinu, ali i vrtovi te ljetine.

Iako su danas mnogi od ovih običaja ostali u određenoj mjeri u narodu, oni su svedeni na minimum, a više se, naravno, poštivaju u ruralnim krajevima zemlje, nego u urbanima. Kako bilo, lijepo se prisjetiti kako su naši stari obilježavali božićne blagdane.