Vukovarska spisateljica progovorila o nepravdi prema braniteljima i podsjetila na traume iz bivše države

Objavu prenosimo u cijelosti.

"OPROST I ZASLUGE

Rođena sam u Jugoslaviji, odrasla sam u radničkoj obitelji. U našoj se kući slavio Božić i Uskrs, iako mi kao djetetu nikada nije bilo jasno, zašto je mama uvijek govorila da ne spominjemo u školi kako kitimo krisban. Traume su to, ostale s folksdojčerske strane obitelji, uvjetovane Bačkim jarkom u Vojvodini, gdje je najveći dio muškog dijela obitelji završio, ali toga nisu bili pošteđeni ni bakini roditelji, jasno, za grob im se nikada nije saznalo, ostale su tek priče koje su se prenosile o jamama zalivenim krečom.

Sjećam se grobova na starom katoličkom groblju gdje su bili pokopani majčini ujaci, u redovima gdje su bili niski križevi, mnogi već poodavno raspadnuti, danas tih grobova više tamo ni nema. Rasla sam zaštićena socijalizmom, jer mi smo bili Titovi, Tito je bio naš, iako sam od Tita vidjela jedino nekoliko puta ruku u bijeloj rukavici kako maše kroz prozor, dok su nas, najčešće na Kudeljari, ispred tvorničkog pogona, poredali uz cestu sa zastavicama u rukama i tamo bi se satima cvrljili na suncu čekajući kako bi, kad bi netko viknuo – Idu! – poskakali da bi oduševljeno mlatili trobojnicama s petokrakom i vikali – 'Tito, Tito!!! – jer je drugarica nastavnica tako naredila.

Moji mladost i djetinjstvo bili su lijepi, jasno, ni bolji ni lošiji od većine mojih prijatelja iz tzv. Borovskih solitera, gdje nas je radničke djece bilo kao 'kusih pasa', a družili smo se svi u rasponu od 8 do 18, jer godine nisu igrale neku ulogu. Ako je neka igra, priključiš se, ako stariji pričaju, prikrpiš se. I slušaš.

Da nisam, od obiteljske povijesti, rasla zaštićena roditeljskim kišobranom, možda ne bih u takvom neznanju ušla u devedesete, ali sam svejedno razumjela one koji su odrastali upoznati s bolom svojih baka, djedova, majki i očeva, za muževima, djecom, braćom, kojima se do danas groba ne zna. O ratu '41. – '45. vjerovala sam onome što sam u školi učila, filmovima na koje su nas organizirano vodili da ih gledamo, kao i pričama pri obilascima spomenika i spomen mjesta.

Tada se nitko nije bunio što smo djeca, hoćemo li se, kakti, istraumatizirati viđenim, pa su nam kao osnovnoškolcima prikazivali film u Jasenovcu, čitali o iskopanim očima Ivana Gorana Kovačića i pričali o otpalim prstima pri maršu preko Igmana. Svaki, ali baš svaki praznik, a Bog zna da ih je bio svako malo, Dan ovog ili Dan onog, pa Dudik, pa obljetnica, navlačila bih bijelu košulju, plavu suknju i revala zajedno s ostalim zborašima, S Ovčara i Kablara, Kraj Sutjeske hladne vode, Konjuh planinom i Na Kozari grob do groba.

Demokratske promjene polako su otvarale oči onima koji ih nisu već imali otvorene, a željeli su vidjeti. Izuzimam one koji nisu čak ni tada htjeli. Čak i ni onda kad su, nakon što je grad sravnjen sa zemljom, izašli iz podruma nadajući se kako će ih dojučerašnji susjedi, prijatelji ili kolege s posla, zaštiti, a ti isti, ne samo da su od njih okrenuli glavu, nego su prsti mnogih od njih bili i ubojita koplja koja su, čak ako su njih i spasila, nekome drugom presudila. Jer, znate… gospodari života i smrti…

Čudni su mi ljudi koji ni o čemu nemaju mišljenje. Međutim, ljudi koji o svemu baš sve znaju su mi iritantni, klonim ih se, svoga mira radi. O UDBI, KOS- u i sličnim zloglasnim službama, nemam pojma, obiteljski nemamo takvih poveznica ni kao žrtve, ni kao sudionici, pa takve teme nikad ne komentiram, niti se upuštam u rasprave o njima, osobito ne na društvenim mrežama gdje me izbornici, epidemiolozi i geostratezi svojim 'znanjem' mogu pojesti za doručak.

Pročitam, nastojim naučiti, pred argumentima promijenim mišljenje, jer čovjek evoluira, nadograđuje se, ako ima volje za tim, stječe spoznaje koje nije imao. No ipak, postoji tema o kojoj dovoljno znam i o kojoj imam što reći, a itekako je povezana s aktualnim događanjima koji su uzburkali hrvatsku javnost.

Ovih dana više su se puta na različite načine koristile rečenice 'Ne znam što je bilo prije…', 'Ne ulazeći u ono što je bilo prije', 'Doprinosi u Domovinskom ratu…'.

Neću lamentirati o tome kako su doprinosi onih koji su na terenu postavljali prve crte obrane koje su život značile i za koje također nije bilo dokaza kako su baš oni ikoga ubili, nego im se kazna dosuđivala zbog zapovjedne odgovornosti, '… jer su morali znati, morali spriječiti…' itd. puno veći od doprinosa onih koji, da nisu bili oni, bili bi neki drugi, možda još kvalitetniji, ali svakako odaniji Hrvatskoj, pa se nitko od časnih generala, osim recimo, generala Glasnovića, kojeg su medijski toliko dezavuirali, da su potpora tog čestitog čovjeka često predstavi kao otegotna okolnost, nije oglašavao.

******

Oprost. Divna riječ. Blagoslovljen onaj koji može oprostiti i tako pronaći svoj mir. Pa ipak, nepravda i tuga je posljednjih dvadeset i pet godina ubila gotovo jednaki broj branitelja i članova obitelji poginulih i nestalih, koliko ih je stradalo u Domovinskom ratu. Psihički problemi, karcinomi, srčani i moždani udari, samoubojstva. Navest ću nekoliko primjera, a desetine, stotine ih je. O nekima je nedavno pisala Danka Dražina, odnose se na Dalmaciju, no držat ću se onoga o čemu sam ja pisala, razgovarala sa svjedocima, još uvijek, hvala Bogu živima, ali radi se o tome da je to pojava u našoj Domovini univerzalna i Vukovar u tome nije ekskluziva.

Priča Zlatka Martinovića

Zlatko Martinović jedan je od prvih zatočenika Veleprometa, samo pukom srećom preživjeli, zadržan na prinudnom radu do proljeća 1992.

'U jednom trenutku u prostoriju u kojoj su me mlatili ušao je Mirko Jagetić i obratio mi se riječima koje sam zapamtio za cijeli život: 'Ako te itko može ovdje spasiti, to sam ja, a ja kažem da te treba ubiti!''.

Međutim, najveći šok koji sam doživio nakon reintegracije bio je kada sam došao u Vukovar izvaditi neke papire koji su trebali mojoj sestri. Tadašnja županija bila je smještena u dvorištu nekadašnjeg Doma zdravlja na Sajmištu. Skamenio sam se kada sam na ploči vidio ime dožupana. Bio je to čovjek koji je rekao kako me treba ubiti, prije negoli su me odveli da si kopam raku. Najavio sam se kod njegove tajnice koja me je k njemu uvela. Kada me je ugledao, samo je promucao – 'A ti si to…'. Rekao sam mu – 'Da, ja sam'. Potom mi je rekao – 'Čujem da me prozivaš za sudjelovanje u ratu?'. Rekao sam mu: 'Mirko, samo za ono što jesi. Sjećaš li se što si mi rekao?' i ponovio njegove riječi: 'Ako te itko može ovdje spasiti, to sam ja, a ja kažem da te treba ubiti!'. Spustio je glavu i promucao kako on to nije rekao. Prišao sam mu, podigao mu glavu s dlanom moje desne ruke i rekao: 'Mirko, znaš, lažeš, sjećaš se!'. Ponudio mi je kavu, pričom pokušao popraviti ono što je napravio.

Puno godina kasnije, jer ja sam pratio što se događa s ljudima koje sam spomenuo, čuo sam kako se učlanio u HSS. Odlazio sam kod čelnih ljudi HSS-a, čak sam zvao i Beljaka, rekao sam im: 'Pa takav vam čovjek sjedi u najstarijoj hrvatskoj stranci!'. Obećali su mi da će to provjeriti, umjesto da su ga izbacili odmah. Jesu li kasnije to napravili, ne znam. Razočaran sam, ogorčen sam, ali svjedočit ću i dalje', završava svoju priču Zlatko Martinović.

Priča Petra Cvitanovića

Branko Kurucić ponos je srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, kulturnjak, čovjek po čijem je imenu nazvana nagrada 'Branislav Kurucić', a koju dodjeljuje Srpsko kulturno društvo 'Prosvjeta'.

Petar Cvitanović je preživjeli logoraš srpskih koncentracijskih logora. Tijekom rata, njegova je zadaća bila logistika. Kako hrvatskim, tako je i civilima drugih nacionalnosti izdavao hranu. Nakon sloma obrane grada i ulaska JNA i četnika u Vukovar, zarobljen je i odveden u Velepromet, u zloglasnu stolariju. Petrov sin će zapisati: ''Četnici su iz prostorije odvodili i ubijali ljude, a onda je jedan od krvnika vidio prepoznao mog oca i upitao ga 'što on radi tu i može li netko za njega garantirati da nije okrvavio ruke'. Moj otac je u tom trenutku vidio tračak nade, a posebno kada je među srpskim vojnicima ugledao Branka Kurucića. Bio je siguran da će ga Branko spasiti sigurne smrti, jer mu je samo koji dan prije moj otac dao paket s hranom… On i danas pamti da su to bili makaroni… Krvnik je upitao Kurucića poznaje li moga oca i može li za njega jamčiti, a on ga je zanijekao… Samo je šutio, iako je to u tom trenutku za moga oca značilo smrtnu presudu''.

Treba li dodatno napisati da Branko Kurucić na Veleprometu više nije bio civili te da je na sebi imao uniformu?

Priča iz tzv. 'biltena' Srpskog narodnog vijeća

Na stranici 29. Kupusovog lista ili kako mu tepaju – Bilten SNV, autori Nikola Vukobratović i Tihomir Ponoš, Vukašina Šoškoćanina, jednog od ubojica hrvatskih policajaca u Borovu Selu, nazivaju – 'srpski ratni vođa'. Dakle još jednom – srpski ratni vođa. Nova titula za starog zločinca. I nikome ništa. Sve prođe ispod žita. Jer nikoga, zapravo i nije briga.

'Sličnu interpretaciju je iznio i predsjednik republike Zoran Milanović. On je pozive na klanje stanovnika Borova doveo u vezu grobnim mjestom i nadgrobnom pločom srpskom ratnom vođi Vukašinu Šoškoćaninu u Borovu, za koje on smatra da ih treba ukloniti'.

Priča o Darku Nađu

Darko Nađ je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici, deportiran na stratište Ovčara gdje je nakon strašnog zlostavljanja, zajedno s drugim zarobljenim braniteljima I civilima, nemilosrdno strijeljan i bačen u masovnu grobnicu.

Njegova šogorica Ines Nađ, ispričat će: 'Nakon Darkove identifikacije i pokopa, godine 1999., njihova majka i Davor prodali su kuću u Vukovaru. Proživljena tragedija nije im dala ni volje ni snage za povratkom, ali ni različita razočaranja. Godine 1991., Davor, tada moj dečko i ja, odlučili smo provesti nekoliko svibanjskih dana u Vukovaru. Na stanicu u Vinkovcima, po nas su došli Darko i njihov prvi susjed s kojim su odrasli.

Bilo je to sasvim ugodno druženje. Nažalost, 2. svibnja dogodilo se strašno ubojstvo 12 hrvatskih policajaca, a susjednom ulicom na Sajmištu, tutnjali su tenkovi na putu u vojarnu. Svima nam je to bio strašan šok, proveli smo dan gledajući vijesti. U jednom trenutku, u kuću je ušao isti taj prvi susjed s kojim smo se najnormalnije viđali i družili proteklih dana. Uočivši da gledamo hrvatske, a ne srpske vijesti, pljunuo je i opsovao nam majku ustašku. Za nas je to bio trenutak nevjerice, ali i istinskog otrježnjenja i svjesnosti kako stvari uistinu stoje. Darko je kao zarobljeni hrvatski branitelj ubijen na Ovčari. Danas, taj je susjed nagrađivani hrvatski policajac'.

I tako, da ne duljim dalje, jedan je bio dožupan, po drugom se zove nagrada, treći je 'ratni vođa', četvrti – nagrađivani policajac, a bilo je tu još i saborskih zastupnika, državnih tajnika itd., da je netko godine 1991. rekao kako je sve ovo moguće, rekli bismo mu da je lud. A to pitanje i dalje stoji. Tko je tu, doista, lud? Za kraj, ponovit ću ono sam već jednom napisala.

Negdje u tišini, zaboravljeni i razočarani, prolaze pored nas vitezovi našeg grada, a mi ih ne prepoznajemo. Sjene naših heroja nas prate, a mi ih ne vidimo. Roditelji koji su nadživjeli svoju djecu polako odlaze. I nikoga za to nije briga", napisala je Belobrajdić.