Večer poezije Drage Štambuka 'Zlato i prah kraljeva' na Sustipanu

Svečana je i potresna njegova poezija, piše Milana Vuković Runjić; prodirući do fosfornih kostiju predaka, pjesnik se kreće poput psihonauta između svijeta mrtvih i svijeta živih; prema potrebi otvarat će i grobove, a neke njegove pjesme  pisane prije rata strašna su i apokaliptična proročanstva.

Drago Štambuk, liječnik i diplomat, poetski kozmopolit, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika.

Rođen je 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču. Uz rijetko plodnu liječničku i diplomatsku karijeru, mnogo svoje nepresušne energije poklanja pisanoj riječi - tiskao je više od 60 knjiga poezije, eseja, antologija i prijevoda, a 1991. utemeljio je svehrvatsku jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva ča-kaj-što u svom rodnom mjestu, gdje se svakog ljeta nastupaju hrvatski pjesnici iz svih triju jezičnih idioma (čakavskog, kajkavskog i štokavskog), kada se jednog od njih ovjenčava Maslinovim vijencem, a stihovi mu se uklešu na Zid od poezije.

Više od 30 godina promiče, kako je naziva, zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što. Za vrijeme diplomatskog služenja u Japanu osnovao je međunarodnu nagradu IAFOR Vladimir Devidé Haiku Award za najbolji haiku na engleskom i njezin je stalni presuditelj.

Dobitnik je brojnih međunarodnih i nacionalnih priznanja na području mirotvornog djelovanja, umjetnosti i književnosti; drže ga jednim od najznačajnijih hrvatskih suvremenih pjesnika. Preveden je na brojne svjetske jezike, a o njegovoj poeziji pisali su Raymond Carver, Andrew Motion, Stephen Greenblatt, Tess Gallagher, Antonio Skármeta, Kazuko Shiraishi, Luiz Antonio de Assis Brasil, Rifa'at Sallam, Andrés Morales i Vesna Parun. Dobitnik je najvišeg brazilskog odličja "Nacionalni red Južnoga križa".