Ubojica njegova oca i još desetoro staraca slobodno šeće Srbijom, Hrvatska nije učinila ništa...

"Tamo su ih na kamionu držali cijeli dan, po vrućini. Iako su zapomagali, nikome od tamošnjih ljudi nisu dopustili da im da čašu vode ili krišku kruha. Nakon nekoliko sati odvezli su ih na stočno mrcinište u Boboti i tu su likvidirani. Svjedoci toga su i dva pripadnika te skupine koji su o tome i progovorili. Jedan od njih prijavio je sve Sudu za ratne zločine u Beogradu, gdje je i svjedočio. Do detalja je ispričao što su sve radili tim ljudima i tko ih je ubio. I drugi svjedoci su to potvrdili. Sve je bilo jasno kao dan, ali je ubojica na kraju na sudu oslobođen jer ga sud u Beogradu zapravo ni nije htio osudititi", ističe u svom svjedočanstvu Josip.

"Njih dvojica su zajedno ubijeni i nestali. Ne znamo ni točan datum, ali bilo je to između 1. i 10. srpnja" dodaje Josip.

Njegov otac Vlado je bio građevinski radnik, krajem 80-ih već pred mirovinom, a njegova supruga Lucija domaćica. Imali su tri kćeri i dva sina. Josip je najmlađi od njih. Svi su rođeni u Tenji, gdje su i živjeli u obiteljskoj kući.

"Situacija u selu pred rat bila je napeta i psihotična. Stvaranje hrvatske države i osnivanje HDZ-a početkom 90-ih izazvali su nemire u našem selu koje je poznato po velikosrpstvu. Bila je to teška, napeta, mučna situacija iščekivanja za koju je većina realnih znala da se neće moći stvoriti državu bez rata. Učlanio sam se u HDZ u veljači 1990. godine, bio na osnivačkoj skupštini, kasnije i predsjednik temeljnog ogranka, ali i zapovjednik samostalne satnije u Tenji. To sve sigurno ima veze s ubojstvom oca", priča dalje Josip.

Kasnije je uslijedilo naoružavanje preko HDZ-a. To malo oružja što smo dobili smo podijelili. Tako da sam zapravo od prvog dana bio uključen u organizaciju otpora i stvaranja Hrvatske vojske i države u ovom dijelu, navodi Josip dodajući kako je i tata bio domoljub, podrijetlom iz Cetingrada.

Svi članovi njegove obitelji ubijeni su ili u prošlom ili u Domovinskom ratu.

Četnici ih skupljali po selu

Poznavao je lokalne Srbe, njihovu mržnju i agresivnost. U prvo vrijeme okupacije nije svaka kuća imala telefon, ali ih je bilo dovoljno da se preko susjeda i prijatelja razmjenjuju informacije.

"U našu kuću ušli su susjedi Srbi, sve redom moji školski prijatelji. Nekoliko puta javili su se bratu kad ih je zvao. Bio je to normalan razgovor, bez uvreda i prijetnji. Međutim, na pitanje gdje je otac, njihov je odgovor bio da je tu negdje oko kuće. Krajem srpnja sestra je nazvala jednog od njih i pitala ga za oca. Odgovorio joj je da ga nije vidio 15 dana. Raspitivali smo se i saznali da četnici naše ljude skupljaju po kućama i odvode ih u zgradu kina u centru sela. Tamo su ih mučili i zlostavljali. Tek kad je počela mirna reintegracija, otkrilo se gdje je otac točno bio, tko ga je odveo u kino i gdje je ubijen, bačen, tko ga je ubio",  govori Josip koji je ružne vijesti prenosio očajnoj majci Luciji.

Presudom ponovno ubijeni

Poučena svojim ratnim traumama iz prošlog rata, slutila je da će i njezin muž proći kao i ostali članovi njegove obitelji. Vrijeme rata provela je u progonstvu s unucima, strahujući i za muža i za djecu. Umrla je 2010. godine ne dočekavši posmrtne ostatke muža.

"Volio bih da ga nađu, da ima svoj grob, ali meni je osobno bolnija nepravda koja je učinjena, da ubojica nije kažnjen i nikad neće odgovarati za smrt 11 ljudi. Ljutit sam i na naše pravosuđe koje nije učinilo ništa da se ta nepravda ispravi. Sramotnom presudom tih 11 ljudi ponovno je ubijeno. Kad sam shvatio da ne mogu vjerovati u pravdu, prekrižio sam se, rekao to je to i odlučio nastaviti dalje" rekao je Josip, pišu 24 sata.

Sklon je vjerovati da kosti oca i drugih nestalih mještana Tenje nikad neće pronaći jer su iz masovne grobnice u Boboti preseljene na neku drugu lokaciju.