U Zagrebu vodeći srpski dvojac koji se zalaže se za rehabilitaciju Draže Mihailovića i Ratka Mladića. Govorili o četničkoj golgoti

Njih dvojica govore o "golgoti" četnika, uopće ne spominjući njihove zločine koje su počinili tijekom rata ni o njihovih suradnji s Nijemcima i Talijanima, pa i ustašama, a sve se svodilo na to da su ih "zli partizani" ometali u povlačenju prema Austriji.

Govorili su o patnjama koje su četničke snage Draže Mihailovića, odnosno kako su ih oni nazivali "Jugoslavenska vojska u otadžbini" (JVuO), prolazili zadnjih dana Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije. 

Uglavnom, sve se svodilo na to da se kaže kako su partizani proganjali i bez suda likvidirali pripadnike JVuO koji su se nastojali izvući.

Dimitrijević i Dević to povlačenje četničkih kolaboracionističkih snaga (oni ih tako ne nazivaju, već su oni za njih antikomunističke snage iz građanskog rata) uspoređuju s Bleiburgom, pa čak i s epitetom "srpskog Katyna" (šume kod Smolenska gdje je Staljinov NKVD likvidirao desetine tisuća poljskih časnika i vojnika nakon njemačko - sovjetske podjele Poljske).

Njih dvojica poznati su po tome da su da su se založili za rehabilitaciju vođe ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihailovića te da vode "bitku" da se rehabilitira vođa srpskog kolaboracionističkog pronacističkog režima u Srbiji generala Milana Nedića, ali i generala Ratka Mladića.

"Greška je što smo isporučili Mladića", ne jednom će reći Dimitrijević, a osim toga negator je genocida u Srebrenici, dok je Dević opravdavao ratove u Hrvatskoj i BiH time da su se Srbi bili izazvani jer su se samo branili da im se ne ponovi Jasenovac. Stoga je zanimljivo da obojica u svom izlaganju u HIP-u nisu ni jednom rabili termin "ustaše" ili "ustaški režim", nego su ih isključivo zvali "hrvatskom vojskom" (ukazujući također na to da su stradali od partizana komunista na Bleiburgu i Križnom putu) te govorili "organima NDH" s kojima su određene četničke formacije na tom svom bjekstvu nastojale uspostaviti kontakt, piše Jutarnji list.

Nemanja Dević je govorio kako su pripadnici JVuO u Bosni prolazili kroz pretežno muslimansko - hrvatske krajeve, ali kaže "nisu počinili nikakav zločin", a za pojedine zločine četnika tvrdi da nisu bili izazvani etničkom mržnjom i razlozima, nego da su "isključivo ideološke prirode". No, mlađi srbijanski povjesničar Milan Radanović o njihovom radu napisao je da autori - uzimaju samo ono što im odgovara, zanemarujući čitav niz dokaza, svjedočanstava i dokumenta koji tvrde suprotno od onog što oni žele dokazati, a to je " viktimizacija JVuO".

"Četnici su tijekom sedmodnevnog proboja od Vlašića do Ivan planine nesumnjivo imali vrlo ozbiljne gubitke, o čemu svjedoče sačuvani izvještaji štabova partizanskih jedinica te sjećanja partizana koji su učestvovali u ovim borbama. Dimitrijević i Dević svjesno ignoriraju većinu ovih izvještaja jer se ne uklapaju u njihovu unaprijed zadanu tezu. Najveće gubitke četnicima u proboju JVuO kroz srednju Bosnu, što ću dokazati u nastavku, nanijele su 18. srednjobosanska i 19. krajiška brigada 53. srednjobosanske divizije, što autori nisu primijetili. (...).

Zločini nad lokalnim muslimanskim i hrvatskim stanovništvom Fojnice i okoline nisu nikakve konstrukcije već nesumnjiva povijesna činjenica zasnovana na povijesnim izvorima. Paljenje Fojnice, odnosno uništavanje gotovo cijeloga grada, silovanja žena i pljačka velikog broja sela – realni su događaji koje je lako dokazati na osnovi izvora. U ovom radu sam to na ukazao".

" Ignoriranje izvora o zločinima JVuO u proboju kroz srednju Bosnu motivirano je pokušajem viktimizacije JVuO od strane autora. Uostalom, sam naslov knjige asocira na mučeništvo JVuO. Završno poglavlje povijesti JVuO pokušava se historizirati kao svojevrsna nacionalna trauma. Viktimizacija formacije koja je počinila velik broj zločina nad civilnim stanovništvom, uključujući i mnoge etnički motivirane masovne zločine, predstavlja grubu zamjenu teza. Pogotovo ako uzmemo u obzir vojnu suradnju između JVuO i vojnih snaga njemačkog okupatora prije, tijekom i nakon prebacivanja srbijanskih i crnogorskih četnika u Bosnu, navodi Radanović u svom odgovoru Dimitrijeviću i Deviću.

Dimitrijević je pisao monografije o Draži Mihailoviću, u kojima se, kako kaže profesor Milan Radanović, "potiskuje zapovjedna i politička odgovornost generala Mihailovića za zločine i kolaboraciju formacija koje su priznavale njegovu komandu".

Dvojicu srbijanskih povjesničara ugostili su nekadašnji ministar kulture Hrvatske Zlatko Hasanbegović, te povjesničar Vladimir Geiger, kao moderator.