Teršelič komentirala situaciju u Ukrajini; spomenula devedesete i situaciju nakon Drugog svjetskog rata

Teršelić za početak kaže da ju je situacija u Ukrajini rastužila.

"Sada tugujem. Mada u ovom trenu zgranuto pratimo agresiju na Ukrajinu iz Rusije i Bjelorusije, za što ne snosimo nikakvu krivicu, nismo lišeni svog dijela odgovornosti. Ovaj rat je i zajednički neuspjeh svih nas. Neuspjeh svih uključenih u diplomaciju i razvoj demokracije. Znam izbliza svakodnevne poraze u višegodišnjem civilnom dijalogu između Europske unije i Rusije. Znam i gdje su se zaustavili napori za izgradnju povjerenja u suradnji s partnerskim organizacijama iz Ukrajine. U Europi ponovo nismo znali graditi mir. Pitam se razmišljaju li političari koji vode naše zemlje o propustima i nastoje učiti na pogreškama?" govori.

Upitana je kako ćemo nakon ovoga moći opet graditi mir.

"Predsjednik Rusije Vladimir Putin, kao i cijeli represivni aparat koji vodi, već dugo vodi u demokratsku regresiju. Godinama sa zebnjom pratim kako u Rusiji 'crveni čovjek, koji progovara u djelima bjeloruske spisateljice Svetlane Aleksijevič, nije izgubio snagu. Putin ima podršku koju crpi iz frustracija razočaranih tranzicijom nakon raspada Sovjetskog saveza. No otpor patrijarhalnom sustavu kontrole u Rusiji, Bjelorusiji i drugim zemljama ne prestaje. Nakon likvidacije Međunarodnog Memorijala i Centra za ljudska prava Memorijal u prosincu prošle godine oni nastavljaju raditi među ljudima. Širom svijeta, ali i Rusije ljudi su izašli na ulice u antiratnim prosvjedima. No još je važnije da se tisuće i u najrepresivnijim režimima angažiraju u obrani prava žrtava. Oni trebaju našu suradnju i potporu", odgovara.

Govori da netko u ratno vrijeme bira nasilno, a netko nenasilno djelovanje. 

"To je stvar odabira. U ratno vrijeme manje ljudi bira put nenasilja. Ali osvjedočila sam se i u najtežim vremenima, u vrijeme devedesetih, da dosta ljudi dobre volje prepoznaje snagu nenasilja i s puno energije i posvećenosti sudjeluje u humanitarnim i mirovnim inicijativama", prisjeća se.

Upitana je imamo li mi na svjetskoj razini arhitekte i arhitektice mira u vidu lidera i liderica na političkoj i društvenoj razini, ali i koliko smo mi sami (ne)svjesni da svatko od nas svaki dan treba graditi.

"U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata dosta je truda na međunarodnoj razini uloženo u razvoj međunarodnih institucija poput Ujedinjenih naroda i saveze poput Europske unije, kako bi svima garantirali ljudska prava i građanske slobode. No one su nesavršene. Kao što smo nesavršeni i mi sami, odraz su nas samih. Dugoročno je problem što se puno više resursa i kapaciteta uložilo u izgradnju obrambenih kapaciteta a ne izgradnju povjerenja. A u vrijeme mira treba pripremati mir.

Važno je posvetiti se razumijevanju uzroka sukoba, traume i dugoročnih posljedica rata, razvijati mirovne studije i tražiti puteve priznanja patnje i izgradnje povjerenja. To ne mogu obavljati samo civilno društvene inicijative, već trebamo mirovne i ženske studije na sveučilištima, trebamo suočavanje s prošlošću kao jednu od razina razvoja. Treba nam poticanje izgradnje mira u svim mjestima gdje se živo osjećaju posljedice ratova. 80 i 30 godina nakon ratova koji su nas obilježili u našem društvu na simboličkoj razini nismo uspjeli okončati prijepore ni priznati počinjene zločine", govori.

Smatra da Hrvatska treba prihvatiti ukrajinske izbjeglice.

"Hrvatska treba uložiti dodatne diplomatske i humanitarne napore i prihvatiti izbjeglice te podržati sve civilne inicijative iz Ukrajine, Rusije, Bjelorusije. Vjerujem da kao zemlja i društvo možemo pružiti dobrodošlicu velikom broju izbjeglica. Ova kriza je još jedna prilika da napokon razvijemo i ozbiljne akademske mirovne studije i studije migracija te osnažimo programe prihvata ljudi u pokretu. U situacijama rata i potresa kao ljudi smo pokazali veliko srce. Očekujem od izvršne vlasti i zakonodavca da puno veću pažnju posveti izgradnji mira u Europi i ponudi dobrodošlicu ljudima koji bježe od rata, a kucaju i na naša vrata", zaključuje.