Tanja Belobrajdić o poginulom redarstveniku u Borovu selu: 'Često se, kada slažem knjige, sjetim njega. I zaplačem. Kao sada'

Objavu prenosimo u cijelosti.

"Trideset i jedna godina. Kao da je bilo jučer. Sjećam se što sam imala obučeno, gdje sam se nalazila, gdje sam točno stajala kad sam čula vijesti... Taj dan je počeo rat. Od toga dana ništa više nije bilo isto.

I večeras post koji ponavljam svake godine, prvi put 2013. Podijelit ću ga i sljedeće, ako budem živa. Podijelim teret, ali ne bude lakše. Nikada neće.

Doista volim knjige. Volim te tihe i uvijek prisutne prijatelje. Nekada se knjige nisu prodavale na kioscima i u marketima. Bile su skupe, za mene, za moj roditeljski radnički džep. Ja sam štedjela i popunjavala svoju malu, bijelu policu. A onda me on, gotovo neznanac, upitao da mu posudim jednu od njih, da je odnese tko zna kuda i ne vrati više. Sebično sam rekla - 'Ne'.

Sutradan je otišao u Borovo Selo. Nije se vratio, nikada više. Sve moje knjige izgorjele su u Vukovaru. Oprosti mi, prijatelju.

_________

Volim čitati. Knjige su oduvijek bile moji prijatelji, doslovno sam ih jela i čuvala kao dragi kamen. S godinama, moja se zbirka širila, a ja sam, poučena lošim iskustvima, postajala sve posesivnija i škrtija u njihovom posuđivanju.

Onda sam, jednoga proljeća devedeset i prve prošloga stoljeća, upoznala policajca. Rekao je da je redarstvenik. Bio je u specijalnoj policiji, ma što mu to značilo. Meni, tada, nije baš ništa. Ali bio je nekako drag, smiješan, valjda zato što mi ništa, što je govorio, nije zvučalo ozbiljno. Rekao je da dežura u policiji i pitao imam li kakvu knjigu za posuditi? Pogledala sam ga sumnjičavo, uopće mi nije izgledao kao osoba koja voli čitati. Osim ono što mora. Izgledao mi je nekako grubo (grubijani valjda ne čitaju), rekla bih, prototip osobe koja ne voli knjigu. Možda strip. Ali moje knjige – ne. Sumnjičavo sam pitala, hoće li mi ih vratiti, hoće li mi ih izgubiti tamo, zgužvati… Nećkala sam se, a on me uvjeravao i molio. Rekao je kako mu bude dosadno, da nema što raditi, da...

Njegov prijatelj mi je jednom prigodom rekao da on je opasan, ali moram priznati, meni nije djelovao tako. Ali tada, dok je tražio moje knjige, izgledao mi je sve opasniji (valjda ni opasni ne čitaju). Sljedeći dan nisam donijela knjigu. S vrata je pomolio svoju veliku glavu i pitao: - 'Mala, jesi donijela?', a kada sam odgovorila: - Nisam, dobacio je: - 'Škrtice!' Svejedno se do odlaska šalio, bio dobro raspoložen i obećala sam u sebi: – Sutra ću mu donijeti. Pa što bude! Ali sutra on nije došao. Ni prekosutra. Nije došao nikada više. Često se, kada slažem knjige, sjetim njega. I zaplačem. Kao sada. Njemu posvećujem ovu knjigu.

(posveta Ivici Vučiću u romanu "Crni kaput")

******

'...Kad je 29. siječnja 1990. godine primljen u policiju, bio je neizmjerno sretan, tvrde oni koji su ga poznavali. Njegov ratni put bio je besprijekoran, a mlađim kolegama koji su s vremenom primani u policiju, bio je uzor. Nažalost, 2. svibnja 1991. nezapamćen zločin zavio je Hrvatsku u crno, a jedan od dvanaest ubijenih redarstvenika bio je i Ivica.

Ivica Vučić pokopan je dva dana kasnije, 4. svibnja 1991., na vinkovačkom gradskom groblju. Kad je mučki ubijen, imao je trideset godina'.

(Iz monografije Nisu zaboravljeni - Grad heroja)", navodi Belobrajdić u objavi.