Svi Hrvati čija su imena izgovorile, ubijeni su: 'Izdala je one koji su je hranili'

Danas se govori da je u Vukovaru poginulo oko 1000 hrvatskih branitelja te oko 3000 civila. Tijekom vukovarske ratne kalvarije je ubijeno 86 djece, od čega je 54 djece bilo mlađe od 10 godina. U Vukovaru je, također, pronađena masovna grobnica u kojoj su pronađeni ostaci više od 1.200 osoba.

Nakon gotovo tri mjeseca okupacije i 87 dana grčevite, herojske obrane – Vukovar je pao. Ukazali su se ostaci grada zasutog pepelom i ulice prelivene nijemim, tužnim kolonama ljudi koji se nisu uspjeli spasiti probojem, a koji su nakon tromjesečne patnje u skloništima – na današnji dan svom gradu rekli zbogom.

Prestravljeni starci, žene i djeca koja su uprtim pogledima u zemlju čvrsto držali vrećice u koje su na brzinu spakirali cijeli svoj život, nisu imali hrabrosti gledati oko sebe. Nisu željeli da im razbacani leševi kraj ceste budu posljednji prizor koji 18. studenog 1991. odnose iz voljenog grada, niti su imali hrabrosti svjedočiti odvajanju muškaraca, svojih očeva, braće, sinova i stričeva čije su žute Borovo gležnjače ukazivale na to da su hrvatski branitelji.

FOTO: Jelena Zera

Prokazivanja nakon pada

Najmanje od svega željeli su se suočiti sa svojim dojučerašnjim susjedima srpske nacionalnosti s kojima su do zadnje sekunde u podrumima dijelili kruh. Strah od upiranja njihova izdajničkog prsta, bio je veći od ičega jer je za prokazane Hrvate najčešće značio trenutačnu smrt. Upravo ta nehumana gesta srpskih pojedinaca koji su odmah po ulasku srpske paravojske u središte grada, prognanim je Vukovarcima i danas "rak-rana", piše povijest.hr.

Da je uistinu bilo tako, svjedoče brojni video zapisi od kojih je najpoznatiji onaj na kojem Jelica Janković i Nada Todorović četnicima nabrajaju imena Hrvata koji su im se na bilo koji način "zamjerili". Svi Hrvati čija su imena izgovorile ove dvije žene, ubijeni su osim Ivana Korača koji se sigurne smrti spasio odlaskom u proboj, iako je u tom pokušaju zarobljen i odveden u logor. Korač se Jelice Janković i danas dobro sjeća.

"Ona je bila moja susjeda i pouzdano znam da joj ništa nije nedostajalo u skloništu. Nakon rata u Vukovaru se zaposlila u gruntovnici, a zatim se odselila u Švicarsku. Mislim da je tamo i umrla. Kada dođem u Vukovar, tu i tamo sretnem njezinu kćer koja je ostala u majčinu stanu. Za Nadu Todorović sam siguran da je život nastavila u Srbiji… Ona je također bila moja susjeda iz zgrade", kaže Korač kojem je dan pada Vukovara obilježen susretima sa srpskim susjedima.

"U proboju me zarobio moj susjed Slavko s petog kata. Nije imao milosti, pa sam zbog toga na devet mjeseci završio u Šidu, Sremskoj Mitrovici i Beogradu. A u Sremskoj Mitrovici nam je na raspoznavanje došao Mitić Milan, također moj susjed. Ništa nije učinio za nas, samo nas je gledao".

FOTO: Wikipedia

Horor u bolnici

Jelice koja je na dan pada pokazala nečovječnost prema ljudima s kojima je živjela cijeli život, sjeća se i hrvatski branitelj Damir Maduna. "Naravno da sam je zapamtio. Hranili smo je tri mjeseca u atomskom skloništu na Olajnici, a da joj pritom nitko nije rekao niti jednu lošu riječ. Na kraju je izdala one koji su je ta tri mjeseca hranili. Jedva je dočekala 'oslobodioce' da upre prstom u one koji su je čuvali".

Posebno traumatični događaji u danu pada Vukovara odvijali su se pred bolnicom prepunom ranjenih branitelja i civila, a pred koju je osobno došao Veselin Šljivančanin zajedno s pripadnicima JNA i srpske paravojske u čijim su se redovima nalazili krvožedni dobrovoljci – pripadnici brojnih četničkih odreda. Dramatičan ulazak u bolnicu i iznošenje poluživih ranjenika na nosilima, dobro pamti Tomislav Orešković, pripadnik vukovarskih Žutih mrava koji je teško ranjen čekao da i on dođe na red. Zašto su ga četnici preskočili, te kako to da i on nije završio na ovčarskom stratištu, nejasno je i samom Oreškoviću.

"Počeli su iznositi ranjenike na nosilima, čak i one najteže… Nisam točno znao što će se tim ljudima dogoditi, ali sam se bojao najgoreg. Ležeći onako ranjen, čekao sam da pokupe i mene. Sjećam se da je pored mene stajala časna sestra. No, to se iz nekog razloga nije dogodilo. Jednostavno su me preskočili", kaže ovaj vukovarski heroj koji je tek naknadno, kada se doznalo za masovnu grobnicu na Ovčari, shvatio da na taj dan može slaviti drugi rođendan.

Pred bolnicom je tada zajedno sa svojim 16-godišnjim sinom stajala i Irena Kačić koja je mislila da nakon smrti njezina supruga vukovarskog zapovjednika Petra Kačića više ništa ne može izgubiti. Bila je posve sigurna da su četnici u potrazi za vojno sposobnim muškarcima, te da njoj i njezinom sinu Igoru nitko neće nauditi. No, dogodilo se najgore:

"Veselin Šljivančanin mi je sina doslovno iščupao iz ruku. Pokazivala sam mu Igorovu zdravstvenu iskaznicu, objašnjavala da ima samo 16 godina, molila da ga ne odvajaju od mene. No, Šljivančanin je samo hladno odgovorio da će to provjeriti. Zaista sam vjerovala sam da će ga pustiti, čak sam mu na odlasku naivno dala nešto novca da ima pri ruci. Naknadno smo čuli da je na Ovčari bio izdvojen u skupinu koju su planirali pustiti, ali je jedan od naših bivših susjeda prepoznao Igora i rekao da ne može. Tamo je i ubijen. Pretpostavljam da mu je presudilo to što je bio sin jednog od zapovjednika obrane Sajmišta", kaže majka najmlađe žrtve Ovčare.

Dragutin Berghofer, FOTO: Screenshot/HRT

Preživio Ovčaru

Istovremeno s deportiranjem ranjenika iz bolnice koji su sa šest autobusa odvezeni na Ovčaru, po gradu su se bez ikakve kontrole događala masovna strijeljanja Hrvata koji su bili optuživani od svojih susjeda, pripadnika srpske nacionalne manjine. JNA je sudbinu hrvatskih civila, ranjenika i zarobljenih branitelja potpuno prepustila paravojnim srpskim formacijama koje su ubijale po vlastitom nahođenju. Jednako tako, četničke jedinice preuzele su inicijativu i na samoj Ovčari koju su pretvorili u najveće masovno stratište nakon Drugog svjetskog rata. Dragutin Berghofer jedan je od petorice ljudi koji su preživjeli Ovčaru.

"Ljudske živote tada su spašavali bizarni detalji ili sam Bog. Mene je prepoznao i spasio sin doktora Ivankovića koji je tada bio rezervist JNA. Njegov je otac do rata bio ugledni šef kirurgije, a onda je i on u tom ratnom ludilu doživio svojevrsnu nepravdu, pa je napustio Vukovar. Bio je iznimno dobar čovjek… Svi koji su preživjeli Ovčaru danas su pokojni, osim mene i Vilima Karlovića", kaže Dragutin koji do danas nije zaboravio brutalne prizore s Ovčare na kojoj je pogubljeno više od 200 hrvatskih civila i vojnika.

Osim što su četnici iz bolnice odvajali ranjenike i odvodili ih na Ovčaru, veliki dio civila koji se tamo zatekao kao na "najsigurnijem mjestu u Vukovaru" neprijateljskim je kamionima prebačen u sabirni centar udaljen oko tisuću metara dalje, u zloglasni Velepromet na kojem je mučki ubijeno 700 ljudi. Upravo tamo, nakon što je spašen sa Ovčare, odveden je i Dragutin Berghofer, a s njim i ostala četvorica kojima se posrećilo da ne završe u najvećoj masovnoj grobnici Domovinskog rata.

Djeca izvučena iz podruma i potjerana u odlazeću kolonu, na ovaj su užas gledala kroz posebne "naočale". Svoja sjećanja uglavnom opisuju kao nestvarna i maglovita, tupa i bez pretjeranog straha. Iako su oko sebe promatrali sijanje smrti i ubijanje njima bliskih ljudi, pomirljivo su nastavljali koračati…

*Tekst je nastao u okviru projekta “Čuvanje sjećanja na žrtve Domovinskog rata” kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.