SVE ZA FOTELJU, FOTELJU ZA NIŠTA Kada Komora postane samoj sebi svrha, svi uspjesi padaju u sjenu

Nije to prvi put da hrvatski doktori, medicinari ispisuju povijest, rade čuda i odrađuju nemoguće na ponos svih građana Lijepe naše. Popis uspjeha je dugačak i nevjerojatan: na vrhu smo svjetske medicine po transplantacijama, razno raznim pothvatima i istraživanjima. Jedna smo od zemalja koja je uspješno provela program spriječavanja visoke smrtnosti od srčanog udara. Ti i mnogi drugi uspjesi hrvatskih liječnika stavljaju nas u vrh svjetske medicine. 

S druge strane, nažalost, imamo i slučajeve liječnika koji nas svojim ponašanjem sablažnjuju. Ili poput  tragične priče liječnika iz Obrovca Gordana Jusupa. Doktor Jusup, hrvatski branitelj, kojeg je zbog osebujnog izgleda i stava napustilo čak 900 pacijenata i s kojim je HZZO raskinuo ugovor, otkrio je sve ono što ne valja ne samo s hrvatskim zdravstvom već upravo s onima koji bi kao strukovna organizacija, ceh, trebali paziti na zdravlje i boljitak liječnika, a neposredno i na zdravlje svih nas. 

Hrvatska liječnička komora osnovana je još davne 1903. u Splitu, a zatim je  1923. godine počela raditi na području cijele Hrvatske. Komunistička vlast joj je zabranila djelovanje 1945.godine, a obnovljena je 1995. pod novim imenom Hrvatska liječnička komora. Tako je Hrvatska liječnička komora pravni sljednik i nastavlja tradiciju Liječničke komore osnovane 1923. godine.

Hrvatska liječnička komora je, dakle, organizacija liječnika kojoj je država dodijelila javne ovlasti upravo u zaštiti liječničke profesije i liječnika. Kao i svaka druga cehovska komora, ili udruženje tako i Liječnička komora svoju svrhu ispunjava kad osigurava upravo najbolje za svoje članove, a tako neposredno i korisnike usluga njezinih članova. U ovom slučaju pružanje kvalitetne zdravstvene zaštite građanima. 

Međutim, HLK je postao upravo suprotno. Rastrgana u ambicijama pojedinaca koji često djeluju na rubu legalnosti u svrhu zaštite parcijalnih interesa postala je birokratizirana tvorevina koja je sama sebi svrha. Upravo je slučaj dr. Jusupa iz Obrovca pokazatelj kako Komora ne radi ono za što je osnovana. 

Ako Komora ne radi ono što treba koja joj je svrha? Ako Liječnička komora ne provodi kontrolu nad radom liječnika, ako ne vodi brigu za svoje članove, kao što je to pokazala u slučaju dr. Jusupa, koja joj je svrha, osim ispunjavanja osobnih interesa pojedinaca? S druge strane, zbog čega moramo imati samo jednu Liječničku komoru? 

Mnoge zemlje izvan nekadašnjeg komunističkog bloka imaju više jednakopravnih komora eventualno udruženih u krovne asocijacije koje vode brigu za svoje članove, objavljuju radove, istraživanja, sudjeluju u radu sveučilišta, stipendiraju najbolje studente i specijaliste i najbitnije, zajedno s Vladom i resornim ministarstvom sudjeluju u kreiranju bolje zdravstvene skrbi za građane. Zbog čega i hrvatski liječnici ne bi imali mogućnost organizirati se na takav način umjesto na trenutni etatistički i centraliziran način? 

Odgovor na to pitanje lagan je. Komora, kao i svaka druga komora ponaša se kao ceh čiji interes nije ono lijepo opisano u njihovim statutima i programima, već isključivo interes pojedinaca na vrhu ceha i zaštita njihovih interesa, kako bi oni postali nesmjenjivi, nezamjenjivi i zadržali monopol.

I tako lijepe priče koje nas trebaju učiniti ponosnima kao ova s početka teksta padaju u vodu, jer nekima je draga fotelja i beneficije koje s tom foteljom dolaze.