SVAKODNEVNA BORBA ZA PREŽIVLJAVANJE: ‘Posao tražim sam; HZZ mi je od 2006. poslao tri oglasa…’

U 2020. godini Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom je poslodavcima isplatio 109.709.968,66 kuna poticaja, za 476 poslodavaca koji zapošljavaju 1513 osoba s invaliditetom. Broj poslodavaca koji zapošljavaju osobe s invaliditetom trebao bi se povećati, kako bi tvrtke pokazale svoju društvenu odgovornost i pružile jednake mogućnosti za sve.

Svoju dugotrajnu i iscrpnu potragu za poslom iz perspektive osobe s invaliditetom ispričao nam je 37-godišnji Vedran iz Zagreba. Dok čeka povratnu informaciju hoće li ponovno biti zaposlen preko javnih radova u udruzi, odlučio je s nama podijeliti svoja iskustva. Tvrdi da treba krenuti od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ). Vedran nam je ispričao kako je na burzi od 2006. godine, no otad je bio zaposlen samo jednom preko javnih radova na šest mjeseci u njegovoj udruzi.

Kazao je da mu je HZZ platio doškolovanja zbog nedostatka radnog iskustva. Vedran je, naime, po struci upravni referent. Započeo je studij prava, ali odustao na prvoj godini.

"HZZ mi je platio doškolovanje za AutoCAD operatera i još jedno za pratitelja putovanja koje nisam dovršio jer je počeo prvi lockdown", rekao je.

Vedranu ta doškolovanja ipak nisu pomogla u pronalasku posla, ali su mu ostvarila druge vidike. "Svako novo iskustvo i novo znanje je dobro, a meni su doškolovanja pomogla na način da sam imao tada obavezu i svrhu, što osobama s invaliditetom fali", ispričao je.

Osim toga, završio je i dva informatičko-uredska obrazovanja.

"Do sada mi se nudilo jedino zapošljavanje u call-centrima, u banci i bolnici, što sam odbio. Slabije čujem i ne volim toliko pričati na telefon", istaknuo je.

"HZZ mi je od 2006. poslao samo tri oglasa za posao! Sve ostale oglase i natječaje na koje sam aplicirao, nalazio sam sam", požalio nam se.

Vedran tvrdi da je dva puta bio najbliže "pravom" zaposlenju. Bilo je to na natječaju za službenika u sudskoj pisarnici te za portira. Međutim, za službenika je poslodavac tražio osobu do 29 godina.

"Tada sam zadovoljio sve uvjete natječaja osim godina. Znao sam da ne udovoljavam po tome, ali sam se svejedno javio jer sam mislio da će, budući da sam osoba s invaliditetom, zažmiriti na taj uvjet", objasnio je.

Drugi pokušaj zaposlenja, odnosno rada kao portir, izmaknuo mu je u veljači ove godine. Htio je raditi na fakultetu gdje je tada volontirao. No, portir katkad mora po nalogu drugih zaposlenika fakulteta hitno nositi poštu, nekakve papire ili dokumente na Poštu ili u Finu, stoga mu je i ta prilika izmaknula iz ruku.

"Poslove tražim isključivo sam. Ako me sad udruga zaposli preko javnih radova uložit ću jednu plaću u doškolovanja za voditelja projekta EU fondova", rekao je Vedran i dodao da će morati nadoplatiti otprilike 1500 do 3000 kuna.

Koje su onda najveće prepreke s kojima se susreću osobe s invaliditetom na putu do zaposlenja? Pruža li HZZ dovoljno truda i pomoći, upitali smo našeg sugovornika.

"Bilo bi krivo reći da je HZZ kriv za sve", rekao je.

"Kao prvo, tu je nedovoljna razina obrazovanja u mom slučaju pa ne mogu aplicirati na 70 posto natječaja. Zatim, nedostatak radnog iskustva jer natječaji traže minimum godinu dana radnog iskustva na istim ili sličnim poslovima. K tome poslodavci ne razumiju da mnoge osobe s invaliditetom zapravo nemaju većih problema u gornjem dijelu tijela i da mogu raditi većinu uredskih poslova i zato naše molbe uglavnom ignoriraju", pojasnio je poteškoće i dodao:

"Poslodavci igraju na sigurno te radije zapošljavaju radnika bez invaliditeta te plaćaju penale za nezapošljavanje osoba s invaliditetom. Problem zapošljavanja osoba s invaliditetom bi se zapravo lako riješio da se ti penali dignu na visinu jedne minimalne neto plaće", ocijenio je Vedran.

Također je nezadovoljan načinom komunikacije poslodavaca prema posloprimcima.

"Imaju jako loš komunikacijski bonton. U većini molbi poslanih preko maila nikad povratnu informaciju nisam dobio", tvrdi.

Smatra da su poticaji koje država daje poslodavcima za zapošljavanje osobama s invaliditetom očito nedovoljno primamljivi.

Pitali smo Vedrana koje bi to pozitivne promjene volio vidjeti kod poslodavaca, odnosno što bi promijenio pri ophođenju u zapošljavanju osoba s invaliditetom.

"Želim da nas češće pozivaju na razgovore kako bi dobili realniju sliku o nama, da konačno shvate da smo dobri i za druge poslove a ne samo za call-centar te da se potrude odgovoriti na molbe čak iako je odgovor negativan", rekao je Vedran.

"Tako bi se ipak osjećali da nas se doživljava jer smo ionako marginalizirana skupina, a u Hrvatskoj nas ima preko 10 posto", zaključio je.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Zajedno do uspješne integracije“, kojeg financijski podupire Grad Velika Gorica.