Suzy Grgić: 'Moj Branko (50) umro je od korone u KBC-u Split na Božić. Molila sam da ga hospitaliziraju, nisu htjeli...'

"Nakon što je umro, sve sam stavila na papir, točno kako je bilo iz dana u dan. Ponukana smrću Vladimira Matijanića, šaljem vam taj horor koji smo mi preživjeli (potresni tekst gospođe Grgić pročitajte na kraju ovog uvoda). Želim istaknuti i da sam u Splitu naišla i na krasne liječnike, odličnu službu Hitne pomoći koja je odmah došla na naš poziv, ali, nažalost, u toj bolnici nešto ne štima, jer je bilo zaista grozno - od odnosa prema pacijentima, obitelji... Ne znam je li to zbog manjka liječnika, je li to zbog ovoga ili onoga, ja to ne mogu reći, samo sam sigurna da nešto itekako ne valja i krajnje je vrijeme da se nešto poduzme", kaže za "Slobodnu" Grgić.

"Znam da je bio drugi val korone, znam da su bili prezaposleni, ali zar nisu imali ljude koji su mogli napraviti trijažu i vidjeti tko je hitan, a tko ne. A evo vidimo i da danas, kad nema gužve oko Covida, ljudi opet mole da ih se primi u bolnicu, a onda na kraju umru. Ja sam doslovce molila da mi prime muža, pred mojim očima je kopnuo.

Sjećam se dobro riječi ljubazne infektologinje koja mi je, kad je već bilo kasno, rekla da ne može vjerovati da su mog Branka s ovakvim nalazima vraćali kući, bila je jako ljuta na svoje kolege. Još mi zvone te riječi... Ali ja sada nemam ništa od toga, od mog Branka mi je samo ostao grob koji posjećujem svaka tri dana, a evo dok pričam s vama, suze mi idu niz obraze... Kažu da vrijeme liječi rane, ali ja vam kažem da to baš i nije istina...", navodi Suzy Grgić te tvrdi da ih nitko nije obavještavao kad su ga stavljali na respirator i provodili druge postupke bitne za njegovo zdravlje. Kaže da je molila za bilo kakvu informaciju.

"Nisam ga mogla vidjeti uživo, niti ga čuti, iako smo mu ostavili mobitel. Ljubaznošću jedne sestre čuli smo se na mobitel, sestra je zvala sa svog uređaja. Nisam ga mogla vidjeti ni kad je umro, imao je Covid i to nisu dopuštali. Donijeli su mi sliku da ga identificiram, ali zamislite, slikali su ga dok je bio na respiratoru. I ta mi se slika urezala u glavu za vječnost, zar ga nisu mogli skinuti s tih aparata i onda ga slikati, a ne da ga vidim takvoga. Gdje je njegovo dostojanstvo?

Kad su mi dali odjeću, rekli su: 'Evo vam i taj ruksak.' Ali on nije imao nikakav ruksak sa sobom, dali su mi ruksak od neke druge osobe koja je umrla. Ja kažem da neću ruksak, ali sestra mi ga daje... Ma strašno nešto, šok za šokom! Tri i pol mjeseca nitko nas nije kontaktirao za otpusno pismo", zaključuje Grgić.

A ovo je njezina priča koju je stavila na papir svega nekoliko dana nakon smrti supruga...

'Stojte kod kuće'

"Životna borba mog supruga Branimira Grgića počinje 15. 11. 2020. U popodnevnim satima dobiva temperaturu 37,8, počinju ga boljeti grlo i glava i čudno se osjeća. Uzima Lupocet, temperatura se nastavlja. Sutradan popodne zovemo našeg liječnika opće medicine (LOM), koji kaže kako je rano da bilo što napravimo. 'Stojte kod kuće, skidajte temperaturu i čujemo se', kaže. Srijeda je novopečeni blagdan, Dan pada Vukovara, liječnici ne rade.

U četvrtak, 19. 11., na moje uporno inzistiranje dobiva Sumamed i uputnicu za testiranje na Covid. Sutradan, u petak, odlazimo na 'Higijenski', hladno je, puše bura, moj muž pod temperaturom. Ispred nas mali milijun ljudi, stoje jedni pored drugih, bez distance, bez obzira prema starima koji su na štakama, bez obzira prema djeci koja strpljivo čekaju u redu. Navečer, toga 20. 11., oko 21 sat, stiže nalaz PCR testa. Moj muž je negativan. Lagano smo odahnuli iako on i dalje ima temperaturu, boli ga grlo i glava, lagano kašlje.

U subotu, 21. 11., prestaje piti Sumamed. U nedjelju, 22. 11. (znači osmi dan), mome mužu naglo skače temperatura na 39. Skidamo je Lupocetima forte, ali sve je to kratkotrajno, eventualno tri, četiri sata i onda opet nanovo. U ponedjeljak, 23. 11., naš LOM radi tek popodne pa se krv može izvaditi tek u utorak, pa ako nalaz bude gotov do popodne, a fibra luduje između 38 i 39. Ne misleći se ni trenutka, odlučujemo privatno otići izvaditi krv i slikati pluća. Zovem i dobivam šturu informaciju kako za RTG pluća moram imati pisanu preporuku LOM-a i negativan Covid-test ne stariji od 24 sata.

Pozitivan, a negativan?

Kažem kako je moj muž testiran u petak i kako nam je kasno navečer, oko 21 sat, došao negativan nalaz, a oni za vikend nisu radili. Ne prihvaćaju to i traže novi test. Odlazimo privatno izvaditi krv, bris grla i nosa, novi Covid-test. Izdvajamo nemalu sumu novca iako imamo dopunsko zdravstveno osiguranje. Stiže nalaz testa, suprug ponovno Covid-negativan. Jurim u dva popodne kod našega LOM-a da mi napiše preporuku za RTG pluća jer temperatura nemilosrdno divlja, dobivam istu, sjedam u auto i zovem Afideu da mi da termin hitno, što hitnije može.

S druge strane žice pita glas šalterske službenice: 'A zašto gospodin mora slikati pluća?' Kažem zato što već par dana ima temperaturu. A s druge strane žice čuje se odgovor: 'Mi ne snimamo nikoga tko ima iti 37,1, a kamoli toliku temperaturu.' Ja kažem: 'Stavite ključ u bravu jer nitko zdrav vam neće doći slikati pluća.' Vraćam se kući razočarana zajedno sa svojim LOM-om koji ostaje u čudu. Panično guglam postoji li još koji privatni RTG u Splitu. Poliklinika Sunce. Rade tek sljedeći dan (24. 11.) ujutro. Čekam jutro, zovem. Opet ista informacija.

Stanje se ne popravlja

U međuvremenu stižu nalazi moga supruga. Nakon popijenog Sumameda. CRP je 63 i ima obilan porast zlatnog stafilokoka u nosu. Temperatura se stalno kreće između 38 i 39. Sljedeći dan idemo na hitni ORL prijem, ponovno mu se vadi krv, snimaju mu pluća i treći put se testira brzim testom na Covid - opet negativan. CRP skače na 90, RTG pokazuje Covid-upalu pluća, a krv bakterijsku infekciju. Dobiva jednu turu intravenski Klavocina, navodno nema temperature i otpuštaju ga kući s preporukom kontrole kod pulmologa za tjedan dana, a u terapiju mu se uvodi Klavocin bid od jednog grama.

Dolazimo kući, a njemu temperatura već 38,1 (to je bilo 25. 11.). Nastavljamo kući terapiju Klavocinom, stanje se ne popravlja i u subotu, 28. 11., uvodi mu se dodatno i Medazol od 500 miligrama. Temperatura konstantno luduje između 38 i 39. Pokušavamo se tako u kućnim uvjetima boriti do 2. 12., kada odvozim supruga na hitni plućni prijem nakon što je CRP u našem laboratoriju otišao na 125.

Tamo ga zaprimaju, ponovno ga testiraju i opet četvrti put na brzom testu, je negativan. CRP je 90, trombociti su poskočili na 600, jetrene probe cijele poremećene, leukociti skoro 12. RTG pluća ponovno pokazuje obostranu Covid-upalu pluća i na moje uporno inzistiranje da se moga supruga ostavi u bolnici, on mi kaže da su oni visoko podigli kriterije za ostanak u bolnici i kako bi ga mogli liječiti kortikosteroidima, ali eto neće, nego će mu dati još jedan antibiotik, Flexid od 500 mg, pa kad popije Klavocin i Medazol, ako bude febrilan, neka uzima po jedan dnevno sedam dana.

Ja i sin postajemo pozitivni

Vraćaju nas kući i opet kažu da se redovnim putem za tjedan dana javimo u pulmološku ambulantu. Njegovo tijelo više ne reagira na paracetamol, dobivamo savjet da se proba sa šumećim Andolom. Konzultiramo našu kardiologinju jer je on ipak rizična skupina (hipertenzija) i dobivamo odgovor da može. Sa šumećim Andolom temperatura se penje na 41, jedva je spuštamo i prelazimo na Voltaren čepiće od 50 mg. Sve to kratkotrajno drži temperaturu pod kontrolom, maksimalno tri, četiri sata.

Dolazi nesretni ponedjeljak, 7. 12. Ja i sin navečer dobivamo temperaturu, povlačimo se u izolaciju i ostajemo u kući sa suprugom jer ga nemamo gdje maknuti od nas. Napominjem da od 15.11., od kada se on razbolio, ja ne radim, otvaram godišnji kako bih mogla biti uz njega i njegovati ga. Ja i sin nigdje ne idemo osim jedanput tjedno obaviti spizu, i to brzinski dok mu je temperatura malo niža. Kad se vratimo, temperatura je već 38-39. Čekam do četvrtka, 10. 12., i opet se privatno naručujem na test.

Dovoljno je da se jedno od nas testira (ili ja ili sin) pošto imamo iste simptome. Jedva se vraćam kući i, naravno, pozitivna sam. Mome mužu temperatura ne pada, zovemo na telefon i pošto ja i sin imamo potvrđeni Covid, slijede savjeti tipa stojte kući, spuštajte mužu temperaturu, ni govora o tome da ga se odvede u bolnicu. Radim mu kupke od lavande, dajem udarne doze vitamina D i C, cink, matičnu mliječ, napitak Ensure plus ne bi li ga malo ojačao, a on postaje sve slabiji.

Nesretni četvrtak

Tog nesretnog četvrtka, 17. 12., moj muž pada onemoćao na pod nakon PUNA 32 DANA TEMPERATURE i upornog i konstantnog vraćanja kući iz bolnice. Zovem Hitnu pomoć; ljudi zabezeknuti informacijama i nalazima. Voze ga hitno za infektologiju. Ostaje taj dan kod njih, na visokim protocima kisika. Liječnica koja ga je zaprimila zove me i ne vjeruje svojim očima da se čovjek s takvim nalazima konstantno vraća kući.

Radi mu se novi RTG pluća koji je, normalno, u značajnoj progresiji u odnosu na dva prethodna. I tek sad, PETI PUT, moj je suprug COVID POZITIVAN. U petak 18. 12. prebacuje se na JIL na Križinama, gdje dobro reagira na terapiju visokim dozama kisika i CRP s 240 pada na 82. Duboko sam zahvalna jednoj sestri na tom odjelu koju neću imenovati, ali će se prepoznati jer mu u subotu 19.12. daje mobitel i on mi se javlja da je dobro, zasićenost kisikom je 95 posto.

U nedjelju, 20.12., dolazi tijekom dana do nekih manjih ispada, ali on je navečer priseban, priča s osobljem i zasićenost kisikom je 90 posto. Navodno je on u najboljem stanju od svih njih na odjelu iako su mu pluća jako oštećena Covidom. U ponedjeljak ujutro (21. 12.) moj muž završava na respiratoru. Navodno je bio jako nemiran, nije mogao ležati potrbuške i kao to je trenutno najbolje rješenje. Upozorava nas se da to sve skupa može završiti i smrtnim ishodom.

Imao je 50 godina

U utorak (22. 12.) stižu još lošije vijesti - otkazuju bubrezi, stavlja ga se na dijalizu i kao u rukavicama govori se da mu je CRP otišao u nebesa. Drugim riječima, radi se o SEPSI. Iako nisam medicinske struke, tražim trunku spasa. U KBC-u Split radi petero mojih razrednih kolega, vrsnih specijalista različitih specijalnosti, i kod njih se raspitujem o načinima liječenja...

U četvrtak, 24. 12., dobivam jako šturu informaciju kako se mome suprugu stanje pogoršalo. Pitam vodi li to ka otkazivanju pluća - dobivam nesuvisli i neodređeni odgovor. Na to postavljam upit postoji li mogućnost da moj suprug dođe do ECMO-a, tj. aparata koji mijenja rad pluća i srca, a dobivam odgovor od liječnice koja radi na respiratorima da ona ne može sama odlučivati i da će se konzultirati sa šeficom i javiti mi se...

Mome se suprugu stanje pogoršalo i u noći s Badnjaka na Božić je preminuo. IMAO JE SAMO 50 GODINA. Bio je najmlađi od njih šestorice koji su tu noć otišli", pisala je Suzy.