Suze Iloka: Masovni egzodus nakon mučnog referenduma

Spominje se još u rimsko doba, kao pogranična konjička utvrda Cuccium, podignuta zbog nadzora dunavskog-panonskog puta, da bi se u srednjem vijeku ondje razvio utvrđeni Újlak. Zidine od opeke opasivale su stari dio grada, ojačane kulama i moćnim bastionom. Gospodar mu je od 1356. bio Nikola, praotac knezova Iločkih. Slovio je za vjersko središte, s brojnim franjevačkim crkvama, a 1525. je stekao povlasticu slobodna kraljevskoga grada.

Naredne godine, pao je pod osmansku vlast, kao sjedište Srijemskoga sandžaka, a nakon oslobođenja od njihove čizme iločko vlastelinstvo 1697. dolazi u posjed rimske plemićke obitelji knezova Odescalchi. Njihov impresivni dvorac, podignut nizvodno na Dunavu, jedna je od najreprezentativnijih baroknih građevina u našoj domovini. Tijekom narednih stoljeća, najistočniji grad Hrvatske razvijao se kao središte vinogradarstva i podrumarstva, a u novijoj povijesti ondje je stvorena i snažna drvna te tekstilna industrija, piše Povijest.hr.

A onda, na dveri ovoga mirnog, pitomog i slikovitog pristaništa na Dunavu ponovno su zakucale okupatorske sile. Dana 17. listopada 1991. godine, u Iloku je ispisana jedna od najtragičnijih stranica Domovinskog rata. Pod prijetnjom oružjem, kolona od osam tisuća civila – mahom žena, djece i staraca – napustila je svoj grad. Oni koji su odlučili ostati na svojim ognjištima narednih će šest godina živjeti pod okupacijom… Oni, naime, koji nisu odmah pobijeni.

FOTO: CROPIX

'Kao kera pored tarabe'

Uvodno poglavlje katastrofe počelo se ispisivati još u ožujku 1990. godine, kad velikosrpski mediji optužuju demokratski izabranu hrvatsku vlast da "juriša na mrtve Srbe", odnosno oskvrnjuje grobove njihovih predaka u Iloku. Radilo se, naime, o incidentu na lokalnu pravoslavnom groblju, kad su nepoznati počinitelji srušili nekoliko nadgrobnih spomenika. Mnogima je bilo jasno da su taj događaj inscenirali Srbi, u želji da za njega optuže iločke Hrvate.

Huškačku retoriku zaoštravaju svakodnevnim ostrašćenim izjavama o ugroženosti srpskog življa na tom području. No, tek nakon četničkog skupa u baranjskom selu Jagodnjaku 21. travnja naredne godine, postaje bjelodano jasno da je rat na pomolu. "Ovo je srpska teritorija i njima mora biti jasno da su oni dođoši. Prema tome, tko god vam dođe i kaže da je ovo njegova zemlja, taj je uzurpator, taj je došao da ubija i tog imate prava da ubijete kao kera pored tarabe", izjavljuje tom prilikom srpski političar Milan Paroški.

Uz potporu lokalnih pobunjenih Srba, JNA od početka jeseni 1991. godine "čisti" istočnu Slavoniju uz granicu sa Srbijom. Žitelji tamošnjih sela bježe u nepoznato, nakon čega agresori polovicom listopada opkoljavaju Ilok. Ubrzo stiže ultimatum preostalom hrvatskom stanovništvu – grad se mora napustiti a oružje predati snagama JNA do 17. listopada 1991. godine, u 16 sati.

Izbor koji to nije

U gradu, odsječenom od ostatka Hrvatske i okruženog neprijateljima, zavladao je strah. Naoružanje kojim su raspolagale policijske snage bilo je više nego otužno, a zahtjev za zalihama novoga nije ispunjen. O okolnim selima, Bapskoj, Šarengradu, Sotinu i drugima, već su počinjeni brojni zločini nad Hrvatima te nitko nije gajio iluzije o onome što slijedi. Da stvar bude gora, grad je bio pun civila iz tih mjesta, koji su spas potražili upravo u Iloku.

Dana 12. listopad 1991. godine, Gradska skupština Iloka odlučuje da se ide na referendum, na kojem će građani sami odlučiti o svojoj sudbini. Sljedećeg dana, stanovnici okruženog Iloka pognutih glava izlaze na taj mučni referendum. Većina se izjasnila protiv predaje oružja Jugoslavenskoj narodnoj armiji, no na drugo pitanje, jesu li za zajedničko iseljenje iz mjesta zbog krizne situacije, njih sedamdeset tri posto daje potvrdan odgovor. Svjesni činjenice da bi svaki oružani otpor bio uzaludan, građani biraju progonstvo umjesto života pod okupatorskom armijom. Dva dana kasnije, u prisustvu generala JNA Dragoljuba Aranđelovića i članova europske komisije, potpisan je sporazum o iseljenju hrvatskog stanovništva iz grada. Istog dana, jedinice JNA ulaze u okolna sela, gdje muče i ubijaju stanovnike.

FOTO: YouTube/Screenshot

Mirna reintegracija

Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik predsjedništva Jugoslavije, svijetu je uputio apel za pomoć Iloku, no grad je prepušten vlastitoj sudbini. Duga kolona automobila, traktora i pješaka, pod navodnom zaštitom JNA, kreće preko Bosne u Vinkovce. Prognano je više tisuća Hrvata i drugoga nesrpskog stanovništva, a mnogi od onih koji nisu napustili Ilok, nestali su zauvijek.

Suborac o upucanom Gotovini: 'Nisam vjerovao da se ranjenik može tako ponašati'

Ilok je pod okupacijom ostao do 15. siječnja 1998. godine, kad je vraćen matici Hrvatskoj. Erdutskim sporazumom, postignutim u američkom Daytonu toga dana, Hrvatska je pristala na mirnu reintegraciju okupiranoga dijela hrvatskoga Podunavlja, a istodobno su srpskoj zajednici u njemu bila zajamčena sva manjinska i druga prava. Sporazumom je dogovoreno da Vijeće sigurnosti UN-a uspostavi prijelaznu upravu do integracije navedenoga područja u Republiku Hrvatsku. Nakon toga, tek dio prognanika vratio se u svoje domove.

* Tekst je nastao u okviru projekta "Čuvanje sjećanja na žrtve Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.