Što povezuje Travnik, Zagreb i Vukovar? Isti krvavi rukopis partizana i četnika kojima su bolnice i ranjenici uvijek bili meta

Kolona sjećanja u Vukovaru obilježila je tragičan kraj zarobljenih hrvatskih branitelja Vukovara, ali i ranjenika iz vukovarske bolnice koje su krajnje brutalno pogubili četnici i srbizirana tzv. JNA nakon pada Vukovara. Zarobljeni ranjenici odvedeni su i uglavnom mučeni i pogubljeni na Ovčari gdje se nalazi jedna od najvećih masovnih grobnica hrvatskih branitelja i civila iz Domovinskog rata.

Brutalni zločini JNA i četnika nakon pada Vukovara 1991. obilježili su Domovinski rat

Taj brutalni zločin, pokolj, vrlo je sličan onome kojeg su počinile partizanske jedinice nakon ulaska u Zagreb 1945. godine. I tada su pokolj počinili partizani kao preteča JNA, ali i mnogi četnici svježe preobučeni u partizanske jedinice, pobjedničku formaciju u Drugom svjetskom ratu.

Iako se desetljećima o tim zločinima prilikom ulaska partizanskih jedinica u Zagreb nije javno govorilo istinu ipak nisu mogli zabraniti. Grad Zagreb prepun je grobnica pogubljenih njemačkih i hrvatskih vojnika i civila i to je i razlog zašto su se gradske vlasti desetljećima suzdržavale od značajnih komunalnih iskapanja i radova na pojedinim gradskim lokacijama.

I kao što su JNA i četnici iz vukovarske bolnice odvukli 265 ranjenika i pobili ih na Ovčari, tako su i partizani 1945. iz bolnice Rebro u Zagrebu odveli oko 280 ranjenika, koji su navodno pogubljeni u obljižnjem Barutanskom Jarku. Isti  zločin, iste oznake na kapama krvoloka i isti krvavi rukopis.

Iz bolnice Brestovac srpski partizani, pripadnici VI. ličke proleterske brigade pod zapovjedništvom genarala Đoke Jovanića, su u svibnju 1945 . izveli i pogubili oko 210 ranjenih hrvatskih vojnika.

Partizani su hrvatske vojnike djelomično razodjenuli i uzeli im obuću, a potom ih zatvorili u barake. Tamo su ih vezali žicom i vodili na obližnje stratište Obernjak. Liječnici su pokušali spasiti živote bolesnika, ali time su i sami sebe doveli u težak položaj. Iako je, prema dokumentima ljekarnika Miroslava Haramije, koji je ukapao ubijene, na području Brestovca (Obernjaka) pobijeno 40 ljudi, bolničko je osoblje evidentiralo ukupno 210 ubijenih, između ostalog i vojnog zapovijednika bolnice – poručnika Dinka Kordića. Na obližnjoj lokaciji 'Stare senokoše' evidentirano je još osam žrtava.

Noć strave na Rebru 1945. ovako je izgledala

Egzekucije su se mahom obavljale noću, uglavnom vatrenim oružjem. Partizani su sve željeli svršiti što prije, jer je uskoro u bolnicu doveden cijeli kontigent njihovih ranjenika. Bolničkom su osoblju pošteđeni životi jer su ih partizani trebali za liječenje vlastitih bolesnika. Bila je to česta praksa u zagrebačkim bolnicama 1945., kad su hrvatski ranjenici doslovno bacani iz kreveta kako bi se napravilo mjesto za partizanske bolesnike.

Noć strave na Rebru

Jedan od preživjelih svjedoka tog partizanskog užasa Ivan Čičak Markov koji je tada bio domobran intendant-opskrbnik, ovako opisuje noć strave u bolnici Rebro, 9./10. svibnja 1045 godine:

"Oko jedan sat poslije ponoći došla je dežurna časna sestra s krunicom u ruci i rekla mi: "Gospodine, partizani su opkolili bolnicu!" Pošao sam k prozoru u namjeri da skočim, ali su me u tome spriječile časne sestre. Stigla su i ona dva bolničara i umirili me.

Ujutro nam je naloženo da svi siđemo u krug bolnice i da se razvrstamo po rodovima vojske. Bolničari su me strpali u civile. Domobranima je odmah naloženo da ranjenike snose u bolnički podrum, da pripreme sve odjele za prijem ranjenih partizana. Zbog lijepog rukopisa mene su odredili da popisujem prispjele ranjenike, jer su bolničari svjedočili kako sam sakat u nogu, što sam ja i prihvatio. Kad su domobrani snijeli ranjenike, nekamo su ih otjerali.

Oko 22 sata desetak naoružanih partizanki sišlo je u podrum k ranjenicima. Tukle su ih, maltretirale i izvrtale krevete ne osvrćući se na njihove jauke i zapomaganja. Jednoj partizanki od udaraca je ostao u pesnici zalomijen zub nekog ranjenika, pa je došla da joj se to izvadi. Dok je liječnik vadio, ja sam joj pridržavao ruku.

Nešto poslije ponoći, tj. 10. svibnja 1945, stigla su dva kamiona s partizanima koji su opkolili bolnicu. Premda u velikom strahu, ipak smo sve gledali s prozora. Doveli su i osam zarobljenih Nijemaca i poslali ih u podrum ranjenicima. Htio sam vidjeti što rade. Uzeo sam knjigu u koju sam uvodio prispjele partizanske ranjenike i krenuo k vratima. Partizan stražar dočekao me je sa psovkom i nije mi dao proći. Oštro sam mu rekao: "Ti radi svoj posao, a mene pusti da ja radim svoj. Gdje je komandir?" Na to me je pustio. Prošao sam na ulaz gdje su parkirani kamioni.

U prolazu sam vidio kako četiri njemačka zarobljenika na nosilima donose ranjenike, dvojica ih za ruke i noge ubacuju u kamione, a preostala dvojica na kamionu slažu ih pod ceradu jednog na drugoga, kao drva-cjepanice. Ranjenici su jaukali, zazivali Boga, sv. Antu, majku, žene, djecu i slično, na što se nitko nije obazirao. Pored njih je, dok su to radili, stajao jedan partizan s uperenim automatom u zarobljenike, te moj prolazak nije ni primjetio. Čim sam ušao u bolnicu, pozlilo mi je od onoga što sam vidio. Sve sam ispričao časnoj sestri i dvojici bolničara i zamolio ih da šute.

Kad su potovarili ranjenike, kamioni su krenuli prema Maksimiru i najednom se zaustavili. Gonjen znatiželjom krenuo sam u bolničkom mantilu iz bolničkoga kruga, ali me je stražar zaustavio. Vratio sam se u zgradu za bolničko osoblje i s balkona gledao kako ranjenike vade iz kamiona i bacaju u jamu jednoga na drugoga. Kad su ih povadili, na tu gomilu ranjenika pucali su iz automatskog oružja. Poslije su Nijemci zarobljenici zagrnuli jamu, iskopali sebi drugu u kojoj su oni postrijeljani".

Prema nekim proračunima iz bolnice Rebro odvučeno je oko 280 ranjenika, te ih nemilosrdno ubijaju i bacaju u jame kojih je pun grad i okolica.

Podsljeme puno grobova

Bolnica Rebro bila je samo mali djelić, iako ekstremno brutalan, tadašnjeg partizanskog divljanja po Zagrebu. Današnja čuvena podsljemenska zona, statusni simbol novokomponiranih bogataša, kao i cijela Zagrebačka gora, posuti su kostima nedužnih ljudi ubijenih samo zbog "maršalove" ideje, da nacionalno svjesni Hrvati moraju nestati iz njegove "despotije", odnosno umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. O tome svjedoči izvještaj Miroslava Haramije "o radu na pokapanju lješina i strvina na teritoriju Mjesnog Narodnog Odbora u Gračanima":

Dana 10. maja nakon što je svršila borba, između Narodno Oslobodilačke Vojske to jest Jugoslavenske Armije i neprijateljske vojske koja je poražena, pristupilo se radu na pokapanju lješina i strvina, kojih je bilo mnogo, te su predstavljale opasnost po zdravlje tamošnjeg stanovništva, kao i stanovništva Zagreba.

To je činjeno pod vodstvom druga Ferde Negra, a pod nadzorom druga Haramija Miroslava, obojica članovi Narodno Oslobodilačkog Odbora Gračani, a uz pomoć tamošnjih seljaka koji su se svi odazvali pozivu na rad koji je bio ogroman i od velike važnosti.

Sve lješine i strvine su pokopane na prikladnim mjestima uz prethodnu dezinfekciju krečnim mlijekom, kaporitom i lyzolom u propisno duboke jarke, te propisno zagrnute zemljom.

Ti i danas većinom neoznačeni grobovi nalaze se na mnogim mjestima u Gračanima, uzduž hodočasničke staze zvane "Stepinčev put" prema Mariji Bistrici, kao i na Zagrebačkoj gori do samog Sljemena. To znači da brojni planinari i sportaši, ni krivi ni dužni, možda hodaju po kostima nedužno umorenih. Neki od stanovnika famozne "podsljemenske zone" možda za vrijeme šetnje vlastitim vrtom prelaze preko ostataka pobijenih. Pa i sami hodočasnici koji pješice putuju za Mariju Bistricu prolaze pokraj grobišta.

Mili Budaku pokazali silovanu i ubijenu kćer

Same brojke grobišta i žrtava ni približno ne opisuju upravo sotonsku nasladu ubojica nad patnjama žrtava. U zlostavljanju i ubijanju žrtava grada Zagreba 1945. godine sudjelovala je tzv. "Lajbek milicija" koja se je oblačila u nošnju sličnu prigorskoj, što nije dokazano, ali zločini su na žalost bili vrlo stvarni. U toj postrojbi ubojica posebno su se "istaknule" partizanke. Nekoliko je kuća pretvoreno u morbidnu "javnu kuću" za partizanske oficire, nakon čega su zarobljene djevojke i žene na odvratan način ubijane. U jednoj takvoj kući strave svoj mladi život na jeziv način je završila Grozda Budak, kći Mile Budaka, ministra u vladi Nezavisne Države Hrvatske.

Nakon mnogostrukog silovanja i mučenja, partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je svako mučenje snimljeno fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec slike unakažene i ubijene kćerke pokazali ocu žrtve Mili Budaku prije nego su ga ubili.

Bolje nisu prošli ni ranjenici u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, gdje su ubijene i časne sestre koje su služile bolesnicima.

Gimnazija u Savskoj pretvorena u bolnicu, ranjenici poklani

U neposrednoj blizini Pedagoške akademije (danas Učiteljski fakultet u Zagrebu) na Savskoj cesti br. 77 u svibnju 1945. godine partizani su pogubili, prema procjenama veliki broj zarobljenih njemačkih i hrvatskih vojnika, a medu njima je bilo mnogo ranjenika. Svjedoci masakra uglavnom su stanovnici Vrbika, koji su živjeli blizu Pedagoške akademije.

Ubijali siročad

U Pustodolu je pobijeno preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina, štićenika Državnog zavoda odgoja djece, koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko panašanje počinitelja.

"Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice". Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik.

Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i neko vrijeme liječio se je na psihijatriji. "Lajbek diviziji" pripisuje se ubojstvo oko 15.000 nedužnih ljudi do kolovoza 1945. godine kada je raspuštena. Nitko od tih zlikovaca nije odgovarao za svoja zlodjela.

Bježeći od svoje savjesti, Đoko Jovanić, koji je osobno zapovijedao tim čudovišnim nedjelima, pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima.

Slične brutalne zločine i krvave tragove partizani su ostavili i u Bosni i Hercegovini, naročito u Travniku 1944. Dana 22. studenoga 1944. partizanske jedinice ušle su u Travnik i u idućih 48 sati ostavile krvavi potpis.

Partizanska brutalnost u Drugom svjetskom ratu se ogledala u mnogo toga, osobito u postupanju s ranjenicima u bolnicama.Kao da ne postoji niti jedna bolnica u koju su partizani ušli, a da pri tome nisu ubijali i mučili ranjenike. Potvrđuju to i svjedočanstva Šefke Zolote i Nikice Peše kada je u pitanju travnička bolnica 1944 godine.

Krvavi pir u Travniku

Šefko Zolota se sjeća tih dana s nelagodom…

"Rođen sam 1900., u Šuici, a u Turbe doselih prije rata. Na karaulskoj cesti držah prenoćište – han. U njega dolažahu ljudi sa svih strana iz Kupresa, Bugojna, Jajca, Gornjeg Vakufa, Imljana, Korićana itd. Na taj način upoznah mnoge ljude, pa i tijekom Drugoga svjetskog rata, naročito brojne partizane i hrvatske vojnike. Ujesen 1944. godine, dok su se vodile borbe između partizana i hrvatske vojske, bijah ranjen na području Turbeta. Nekako me prebaciše u travničku bolnicu, koja bijaše dupkom puna ranjenika i drugih bolesnika. Njima su bile ispunjene i sve sporedne zgrade. Ukupno nas je tamo bilo, s drugim bo­lesnicima, oko 500. Pretežito su to bili hrvatski vojnici, nešto civila, a tamo je dospio i poneki partizan. Sjećam se čak i jednog četnika, Boška s Vlašića. Bilo je žena, staraca i djece. Blizu mene ležalo je dvoje djece iz Gornjeg Va­kufa ja sam ležao između jednog domobrana i ustaše iz Rastičeva (Kupres). Bilo nas je po troje na jednom krevetu. Ležalo se na podu, svuda.

Kada partizani upadoše u bolnicu (22. X. 1944. godine) ubijali su sve odreda, na krevetima, podu, svugdje.Ležao sam na prvom spratu nekako na sredini hodnika. Bojazno sam pogledao prema hodniku.Svuda su se čuli jecaji i zapomaganja.Dvojica partizana su vukli zaklanu ženu u spavaćici koja je bila sva krvava po hodniku.

Nisu birali metu. Kad jedan visoki partizan (bio je to J. B. iz Bugojna), ubijajući od kreveta do kreveta, stiže do mladića iz Travnika koji je bolovao od sušice, i koji ležaše do mene, mladić ga zamoli da ga poštedi, jer da ima dvoje djece, staru majku i oca, a da ništa nikome nije loše učinio, parti­zan se i ne osvrnu; ubi ga jednim hicem iz pištolja usred čela. Tad jedan dedo iz Rastičeva reče: “Lahko je ubijati ranjenike na krevetima to čine samo kukavice i zlikovci”. Tad mu partizan stavi cijev u usta i opali. Mozak mu suknu na potiljak, prsnuvši na sve strane. Na isti je način ubijen i ranjeni domobran , čijeg se prezimena ne sjećam.

Kada dođe red na mene, onaj visoki partizan, koji bijaše u ubijanju i najpoduzetniji, koljući čak i nožem ranjenike koji su ležali na podu, zagleda se u mene, i pošto sazna moje ime, prezime i odakle sam, još se pozornije unese u moje lice i i reče: “Znam te, ti držiš onaj han u Turbetu često sam u njega svraćao”. Podigao me je sa kreveta i udario nogom u stražnjicu i istjerao me napolje na hodnik. Hodnik je bio sav krvav i pun leševa ubijenih i zaklanih ljudi. Istjerao me je na stepenište i rekao da tu čekam. I Poštedi mi život. Okrenuo sam glavu da me ne prepoznaju trojica četnika iz Bugojna koji su sada bili u partizanskim uniformama. Bit će da su kao mnogi Srbi iz Bugojna i Travnika iz četnika prešli u partizane. Jedan od njih je poslije rata bio u miliciji u Travniku.

".Brzo su se vratili vodeći dvoje male djece, muškarčića i djevojčicu. Otvorili su prozor na spratu i bacili djecu koja su pala dolje pred bolnicu na beton. Ja sam stajao nepomično sleđen od straha. Poubijani su i ranjeni partizani,Ahmet Bjelaja, Emin Strašević, Began Kasumović koji je bio ranjen u obje noge. Jedino znam da je Šećo Dželilbašić iz Karaule nekako uspio dokazati da je partizanski ranjenik i tako se spasio. Tada su stradali i nedužni civili u bolnici, jer su partizani sve tretirali neprijateljima. Posebno su mučili ranjene domobrane. Naročito mi je bilo žao civila i domobrana.

Cijela bolnica tako postade klaonicom. Ubili su taj dan, pištoljem, puškom, klanjem i bacanjem kroz prozor blizu 400 ljudi.. Dok se potok krvi polako širio, još bi se čuo poneki hropac ili jauk. Kod nekih mrtvaca još su oči bile otvorene, postelja krvava i izrešetana metcima.Neki od katila su išli s bajonetom od sobe do sobe i ubijali preživjele....Ubijanje je trajalo dugo. Ujutro partizani ‘ dovedoše zarobljene domobrane i jedan broj civila i narediše im da pokupe sve mrtve iz bolnice i da ih pobacaju u rovove. Kad ovi nesretnici izvršiše naredbu partizani i njih pobiše. Ne vjerujem da je itko tada uspio izvući živu glavu iz te bolnice. To se posrećilo samo, Šeći Đelilbašiću,meni i par doktora, što vam već rekoh. Samo Allah me je sačuvao taj dan,i niko više......", kazao je Zelota i dodao "mislim da je to bila najveća klaonica ranjenika u Drugome svjetskom ratu".

Nakon ulaska u Travnik partizani su sve zarobljene hrvatske vojnike, svukli do gola i zaklali. Ubili su i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku. Dana 24. listopada 1944. su ubili oko 800 građana Travnika i manji broj hrvatskih vojnika, na način da su ih zatvorili u gradsko sklonište kojemu su potom minirali vrata i sve otvore. Broj stradalih u Travniku nakon partizanskog "oslobođenja" procjenjuje se na više od 2000. Grad je popločan kosturima.

Zločini ustaša, četnika i nacista

Desetljećima se o tim partizanskim zločinima u bivšoj Jugoslaviji nije smjelo javno govoriti, već su se samo isticali ratni zločini pripadnika drugih vojski. Na žalost i druge vojne formacije činile su zločine tijekom Drugog svjetskog rata. I pogubljivale zarobljenike, uključivši i ranjenike. Primjerice, ustaše su 1943. poubijale brutalno zarobljene partizane u bolnicama u Stupu i Otočcu, Nijemci također nisu imali milosti prema ranjenicima, a o četničkim zločinima i klanjima tijekom Drugog svjetskog rata ne treba niti govoriti.

No o tim zločinima govorilo se javno i učilo u školama, dok se o partizanskim zločinima do 1990. moglo čitati samo u inozemstvu ili saznati usmenom predajom.

*Tekst je nastao u okviru projekta "Povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskoga rata: Otrgnimo zaboravu heroje Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.