STIGLA JOŠ JEDNA OSUDA 'Srbi prisvajanjem dubrovačke književnosti pokušavaju premostiti vlastite kulturne nedostatke'

HJJ izražava najoštriju osudu postupka srbijanske zakonodavne vlasti izglasavanjem "Zakona o kulturnom nasleđu" 23. prosinca 2021. godine, u dijelu koji se odnosi na "staru i retku bibliotečku građu", koju čine "izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom".

Srbija i dosad prisvajala hrvatsko kulturno dobro

"Premda je i dosadašnja srbijanska kulturna i politička javnost često iskazivala želju i potrebu za prisvajanjem hrvatskoga kulturnog dobra, ozakonjenjem, odnosno oslužbenjenjem takva stava učinjen je dodatan agresivan korak posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom", ocjenjuje IHJJ i dodaje kako je riječ o nastavku administrativno-pravnih i političkih procedura koje u osnovi imaju kao cilj umanjenje hrvatskoga jezično-kulturnoga nasljeđa te njegovo prisvajanje, i to u prvoj fazi kao dio zajedničkoga kulturnog blaga.

Bez obzira na motive takvih postupaka, a koji su najvjerojatnije politički, pa i na "priznavanje" da je dubrovačka književnost "i hrvatska", a ne samo srpska kako se donedavno govorilo u srbijanskim kulturnim krugovima, Institut smatra "prozirnim i krajnje neprimjerenim takav perfidan čin jer su dubrovačka književnost i dubrovačka kultura bili i ostat će isključivo hrvatski, kao jedan od bisera hrvatske tisućljetne kulturne baštine".

IHJJ podsjeća da je srbijanska politika nedavno proglasila posebnim, bunjevačkim jezikom i hrvatski novoštokavski ikavski dijalekt kojim već stoljećima i na tlu Vojvodine govore Hrvati Bunjevci.

Tvrde da je hrvatski jezik samo jedan od naziva za srpski

To je i lingvistički i kulturni apsurd, ocjenjuje IHJJ i dodaje kako je od prošle jeseni u srbijanskim udžbenicima osvanula revidirana razdioba slavenskih jezika, pri kojoj hrvatski nije jedan od južnoslavenskih jezika, a naziv "hrvatski jezik" samo je jedan od naziva za srpski, što je izazvalo zgražanje čak i nekih srbijanskih jezikoslovaca.

Ovo je, ističe Institut, treći nastavak takve promašene politike. Premda su sva ta tri postupka zapravo u proturječju jedan s drugim, jer ako ne postoji hrvatski jezik, kako može postojati hrvatska književnost, "smatramo da je riječ o jednako sramotnom i nedobrosusjedskom, a u konačnici kulturno-jezično neodrživom činu koji zaslužuje krajnju osudu", naglašava IHJJ.

Institut podsjeća da je kao osnova ovakvome činu poslužila neodrživa i odavno oborena teza Vuka Karadžića da su svi štokavci Srbi, koja je iznesena u studiji mitomanskoga naslova "Srbi svi i svuda", po kojoj su Hrvati zapravo Srbi katolici bez svojega imena. 

Ocjenjuje kako je opovrgavanje takve teze iz današnje perspektive potpuno suvišno i nepotrebno, jer je i u znanstvenome smislu apsurdna. 

IHJJ podsjeća da je hrvatska kultura imala humanizam i renesansu te da su do Hrvatske slobodno dolazili mediteranski i svjetski kulturni trendovi i da su Hrvati oduvijek bili dio srednjoeuropskoga i mediteranskoga kulturnog kruga.

Prisvajanjem pokušavaju premostiti vlastite kulturne nedostatke

Nasuprot tomu, napominje, Srbi su nažalost za to vrijeme bili pod osmanskom dominacijom pa taj deficit naknadno nastoje premostiti prisvajanjem tuđega pod egidom "sve je to zajedničko". 

Institut ocjenjuje kako Srbiji vezanje za hrvatsku kulturu i njezino prisvajanje jamči nekakvu europsku kulturu i nasljeđe koje inače ne bi imali te podsjeća kako je upravo Vuk Karadžić u predgovoru svojemu "Srpskom rječniku" iz 1818. napisao doslovce to: "Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika!".

IHJJ ocjenjuje kako je iluzija da se donošenjem spornoga "Zakona o kulturnom nasleđu" činjenično stanje može promijeniti.