Srbin koji je branio Vukovar tvrdi da je dokumente na ćirilici zatražilo samo 517 osoba

"Zašto nam se ćirilica stalno vraća. U Vukovarsko-srijemskoj županiji je izdano samo 517 osobnih dokumenata na ćirilici. Gdje su ostali? Zbog čega nam treba ćirilica, ako je samo 517 osoba tražilo dokumente? Oni žive u Srbiji. Tražimo promjenu zakona. Sada će se napokon kroz ministarstvo branitelja vidjeti što ćemo s time", izjavio je Mišić, inače politički aktivan u Hrvatskoj konzervativnoj stranci.

Brat mu je, inače, na početku rata prešao na drugu stranu - kod srpskog agresora. Brata nije vidio i čuo 26 godina. Vjerojatno će tako ostati zauvijek. Kratko se čuo s njim 1996. i nikad više niti, kaže, nema potrebe. Nije htio da ga ekipa emisije Nedjeljom u dva potraži i spoji s njime.

"Rođen sam u Vinkovcima, a došao sam u Vukovar kao beba. U vrijeme mladosti Vukovar je bio u procvatu. Imao je 45.000 stanovnika, 29.000 zaposlenih, jako bogat grad, s puno firmi i jakim gospodarstvom. U ono vrijeme vjerojatno jedan od najbogatijih gradova", prisjetio se Predrag Mišić - Peđa.

'U Borovu selu su deklarirani četnici, oni nikad neće prihvatiti hrvatsku državu'

"S nekim odmakom mira nikad nije bilo mira u Borovom selu. Tamo su Ozrenci, deklarirani četnici, i oni nikad neće prihvatiti ovu državu. Dugo si nisam htio priznati da će doći do rata, mislio sam, odrastali smo zajedno, odvojit će se svatko na svoju stranu i otići. Kako sam ja čovjek koji voli čuti i vidjeti, otišao sam u Borovo selo i vidio sam na stotine četnika i tada shvatio da neće biti dobro", rekao je.

Bio je zaposlen u privatnoj firmi, supruga je radila u Borovu, pričajući o 1989. godini. Odgojeni smo u kršćanskom duhu, nikada nije razmišljao o ljudima u koju je crkvu tko išao. S time nisam imao ni tada ni sada problema, rekao je. Kao obitelj su se podijelili na samom početku ratu. Supruga i dijete također su mu bili u Vukovaru. Moja mati je s mojim polubratom (majka se ponovno udala)  bila do 18.11. s Hrvatima u podrumu, a ja sam bio na položaju na Mitnici. Razmišljao sam da je brat s druge strane, ali jednostavno na to nemam odgovor, rekao je.

"Dan 18. studenoga 1991., dan pada Vukovara, pamtim kao dan kad sam umro, nešto je u meni umrlo. Naime, nakon toga čovjek više ne može biti isti, objasnio je. Odveli su nas na Ovčaru. Tu se umiješala Božja ruka jer smo čuli kako bageri kopaju rupe za mrtve. Nizozemac ili Norvežanin iz Crvenog križa je nas 182 popisao na komadiću papira od cigareta i vjerojatno nas je to spasilo da nas nisu ubili na Ovčari. Tamo smo prenoćili i sutradan su nas prevezli u logor u Mitrovicu", izjavio je Mišić.

"Bio je 271 dan u Mitrovici. O tim danima ne voli govoriti. Tamo su samo bili neljudi, ljudi nije bilo. Josip Boldić, 5-6 godina stariji od mene, zdrav, dobio je dijete, saznao za dijete, i onda su ga za tri dana ubili batinama. Na stotine je takvih bilo u Mitrovici, svatko je imao svoju golgotu. Prebili su koga god su stigli.  Kad su me 14. 8. 1992. vozili na razmjenu za Nemetin, skoro nije došlo do razmjene. Tada sam počeo razmišljati o samoubojstvu, što bih i učinio da nije došlo do razmjene. Na sreću, ipak je do razmjene došlo. Dugi period je trebalo da se vratim u normalu -trajalo je 5-6 mjeseci kad sam se isčupao, no neki nisu", objasnio je.

Godine 1997. se između Božića i Nove godine vratio se u Vukovar i promašio je kuću jer su sve bile srušene. Vraća se 15. 1.1 998. kad mu počinje obnova kuća, a obitelj stiže za Božić te godine.
 

'Milaković i Pupovac ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu'

"Ljudi poput Srđana Milakovića (zamjenik gradonačelnika Vukovara) nas opterećuju. Loš je učenik kod Milorada Pupovca. Na izborima je dobio 7 posto glasova, dobio je glasove 420-430 ljudi. Ja sad da izađem na ulicu dobio bih tri puta više, no nije to problem,  On ne brine o srpskoj zajednici,  ne brine o gradu. Imamo gradonačelnika Ivanu Penavu i dogradonačelnika Marijana Pavličeka i oni brinu za dobrobit grada. Uvijek govore građani Vukovara. Milaković samo brine za užu svojtu, i tih 430 glasova. Ako bi izuzeli one koji dolaze iz Srbije vjerojatno ne bi prošao. Problem je Ustavni zakon gdje srpska nacionalna manjina je jednakija od ostalih. U ustavnom zakonu imate da su pred zakonom svi isti. Ispod tog pasusa stoji da oni imaju još nešto dodatno. Ako svi ljudi u Hrvatskoj  proživljavaju tragediju ili besparicu ili žive idiličnim životom - svi će onda tako živjeti. Izdvajat se iz nečega, a upravo to oni rade, na razini Vukovara to radi Milaković, a na razini Hrvatske to radi Pupovac. Problem je dok 145.000 ljudi u ovoj državi se izjašnjava kao Srbi, Pupovac dobija 8000 glasova - ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac od hrvatske države, a oni ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu nego predstavljaju SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000  živi za ovu Hrvatsku",  smatra Mišić.

Dok gradonačelnik Penava i njegovi zamjenici Pavliček i Ivana Mujkić razmišljaju u jednom smjeru da bude svima dobro, imamo kočnicu Milakovića. Vukovar je mjesto posebnog pijeteta. Ne želim da netko tko je dobio 430 glasova, tko zna odakle, da non-stop izvlači neke probleme. Moramo se baviti mladima, moramo se baviti pozitivom. Kad u tom smjeru budu išli svi mi ćemo ostati bez problema, rekao je.

O braniteljima i mirovinama

"Znate li podatak da u Vukovaru 30 posto ljudi dobiva braniteljske mirovine. Obične mirovine dobiva 28 posto ljudi. Dakle 58 posto ljudi je na mirovinama, kad dodamo 10-15 posto  djece dolazimo do toga da u Vukovaru ima 25 posto ljudi koji nešto mogu raditi. Je li to poražavajuće?
Je, to je poražavajuće. To je 20 godina sustavno ništa, ili se malo radilo. doista smo u problemu, ali će se nama vrlo brzo pojaviti problem da će se pojaviti radna mjesta, ali neće imati tko raditi", smatra.

Mišić je govorio i o svojoj mirovini. Od 1998. godine  dobivam prosječno 1000 eura, za 240 mjeseci sam dobio 240.000 eura. Da mi je netko 1998. godine rekao ne evo ti taj novac, nego evo ti bager, evo ti kamion idi raditi. Pet godina nećeš plaćati porez državi, a onda kada staneš na noge plaćat ćeš državi porez. Mi bi danas bili puno sretniji, iz kojeg se razloga nas gurnulo na marginu, zašto smo šutjeli 20 godina - evo do čega smo došli, rekao je Mišić.

Najveća pogreška prema hrvatskim braniteljima bila je kad su nas tada gurnuli u mirovinu. Možda je ideja bila dobra, pusti ljude, prošli su ratišta. Mislim da je trebalo malo stati na loptu. Ljudi koji su izgubili dijelove tijela, koji nisu mogli raditi, ali ljudi koji su imali 26 godina i bili sposobni mogli su raditi i doprinijeti te sada možda ne bi bili u ovim problemima. Svjestan sam da je to sada veliki novac, mi smo sada 55, 60 godina i ta priča sada više ne postoji, objasnio je Mišić.


Pogledajte cijelu emisiju ovdje.