Škare Ožbolt se prisjetila raketiranja Banskih dvora: Dan kada mi je Tuđmanova kava spasila život

Prenosimo njezinu objavu.

"DAN KADA MI JE TUĐMANOVA KAVA SPASILA ŽIVOT

Nakon raketiranja Banskih dvora 7. listopada 1991 godine u 15:05 sati, uvijek sjedim tako da mi je zid ili neka čvrsta podloga iza leđa.

Na taj dan 7. listopada 1991. godine isticao je tromjesečni moratorij na Deklaraciju o suverenosti i samostalnosti Hrvatske dogovoren na Brijunima. Hrvatska je nakon isteka moratorija trebala izaći iz Jugoslavije. JNA je svakim danom pojačavala napade na Hrvatsku. Zagreb je bio napadan iz zraka, ljudi su boravili u skloništima i podrumima, a dan prije raketiran je i odašiljač na Sljemenu. Taj dan došla sam u Ured predsjednika s brigama i obavezama jer me je čekalo bar petnaestak poziva stranih novinara koji su tražili odgovore što će Hrvatska napraviti nakon isteka moratorija.

Taj dan u Banske dvore došli su Ante Marković predsjednik Vlade SFRJ i Stjepan Mesić Predsjednik Predsjedništva SFRJ. Imali su razgovore i ručak s Predsjednikom Franjom Tuđmanom. Na ručku s njima bila sam i ja zajedno s još nekoliko savjetnika iz Tuđmanovog tima.

Tuđman, Mesić i Marković sjedili su na vrhu dugačkog stola i tiho pričali tako da ih uopće nismo mogli čuti, a nas nekoliko pričalo je po svom. Meni je prošlo kroz glavu da ovdje sjede tri najvažnija čovjeka koja vode Jugoslaviju i Hrvatsku i da su sva tri Hrvata. Marković je upravljao saveznom vladom, Mesić Jugoslavijom , a Tuđman Hrvatskom. No nije samo meni ta činjenica pala na pamet….

Tuđman je bio rob protokola. Točno se znalo u svakoj minuti što radi. Ručak bi svaki dan počeo točno u 13.30 sati, a točno u 15.00 sati bi bio u svojoj maloj sobici za odmor i slušao vijesti na HR1.

Taj dan Tuđman je produžio s ručkom i iznenada odlučio da neće kavu popiti za stolom već je pozvao Mesića i Markovića da popiju kavu u njegov kabinet, jer da im ima još nešto važno za reći.

Zašto je to napravio nikada nećemo saznati, možda smo mu mi za stolom išli na živce jer smo pričali glasno, sjećam se da me je par puta poprijeko pogledao jer sam nešto glasnije komentirala. Tko zna.

Otpratili smo ih do Tuđmanovog kabineta, a Mario Nobilo i ja nastavili smo do naše zajedničke tajnice. I dok sam slušala kako nam tajnica Nada govori tko nas je sve zvao u međuvremenu se začuo sve jači zvuk kao kad mlazni avion polijeće i nakon toga snažna eksplozija…. i ja sam završila zabijena u prostoru između dvostrukih vrata. Sve je bilo puno dima. Čula sam Predsjednika kako dolazi i pita jeli sve uredu, krenuli smo prema skloništu Banskih dvora. Tamo je začudo radio televizor i radila je jedina telefonska linija. Tuđmanu je Zdravka spajala H.D. Genschera, Van den Brooka… linije su se odmah uspostavljale, a on je vrlo kratko njima govorio na engleskom napadnuti smo, učinite nešto, zaustavite napad. Na televiziji je pisalo Opća opasnost, Zračna opasnost, velika grupa aviona iz Udbine poletjela je prema Zagrebu. Pomislila sam, ovo je kraj, sve će nas pobiti. Međutim, dogodilo se čudo. Nakon dvadesetak minuta bila je nova obavijest na TV grupa aviona vraća se prema Udbini.

Netko je zaustavio zračni napad.

Tri Predsjednika, tri ključna Hrvata na jednom mjestu. Bila je to jedinstvena prilika koju JNA nije uspjela realizirati.

Vratila sam se do svoje sobe. Bila je potpuno demolirana. Veliki komadi stakla bili su zabijeni u moj stol i stolicu. Da nije bilo Tuđmanovog kršenja protokola i produženog ručka ja bi u 03.05 sati kada je udarila raketa u Banske dvore, bila na svom mjestu za stolom i slušala vijesti i bila bi sasječena od prozorskog stakla iza svojih leđa. Eto, zato se i dan danas, puno bolje osjećam kada imam zid iza leđa :)", napisala je Škare Ožbolt.