REPORTERKA DOBROG SRCA – Maja Medaković: Teške priče te ošamare i podsjete na čemu možeš biti zahvalan!

Njezine socijalno osjetljive reportaže o pojedincima u teškim životnim okolnostima potaknule su brojne građane da pomognu protagonistima njezinih priča. Maju smo upitali što joj znači najnovije priznanje, kako je došla do bake Mare i čime ju je osvojila, na koju priču je posebno ponosna i gdje se vidi u budućnosti.

Što vam znači nagrada ‘Svjetionik’ koju ste primili sa svojim kolegama?

Znači mi puno, tim više jer nisam nagrađena samo ja nego i moje kolege koji su sa mnom radili na priči. To su snimatelj Filip Borošak i montažer Jan Čerfalvi. Ne samo da sjajno rade svoj posao nego su to prije svega sjajni ljudi. Nekako se, nažalost, uvijek dogodi da mi novinari ''pokupimo vrhnje'' jer smo eksponirani, pred kamerom, a zapravo je svaka, ali baš svaka priča timski rad. Bez snimatelja na terenu ja ne mogu ništa. Toliko puta me izvuku, vide ono što ja ne primijetim, slikom pričaju priču na način na koji je to riječima naprosto nemoguće. Kad se sve u montaži uz glazbu lijepo posloži, tek je onda to to.

Kako ste došli na ideju za priču o baki Mari? Što vas se kod nje posebno dojmilo?

Molili smo ljude da nam se jave sa željama, ali ne smiju poželjeti ništa za sebe nego za druge. U moru mailova koje smo dobili istaknulo se njih nekoliko, među njima i onaj djevojke Veronike koja nas je molila da pomognemo baki Mari. Najviše me se dojmio trenutak u kojem s najvećom nelagodom priznaje da ima dugove. Od 200 kuna. Hej, 200 kuna! Ona zbog toga ne spava noćima, to je muči, a koliko nas, posebno u ovo blagdansko vrijeme, troši bez ikakve mjere i smisla. Tužno…

Je li vam teško izvještavati o socijalnim temama i sudbinama poput ove? Odakle crpite inspiraciju za priloge?

Ne bude mi svejedno, daleko od toga. Ali zapravo nema meni što biti teško. Svaki puta nakon priča poput ove osvijestim koliko sam sretna. Takve te priče ošamare, poslože, podsjete na čemu sve u životu možeš biti zahvalan. Nema pravila. Telefonski pozivi gledatelja, mailovi, inbox društvenih mreža… Svi kanali su otvoreni.

Nakon deset godina u Provjerenom, koje priče su vam najdraže, to jest, na što ste najviše ponosni?

Sigurno je to ona o Milanu i Matiji, ali baš sam danas pogledala jednu koju sam radila prije tri godine, o sestrama s Odjela onkologije i hematologije zagrebačke Klaićeve bolnice. Gledala sam je kao da je gledam prvi put, kao da s tim sestrama nisam provela dva dana dok smo ih snimali, a onda s pričom ''živjela'' još par dana dok nije objavljena. I toliko me pogodila, uvukla, zgrčila mi želudac. Ostavila me s osjećajem neopisivog poštovanja i zahvalnosti prema njima, poslu koji rade i načina na koji ga rade, zapravo žive.

Kako i gdje se vidite u budućnosti?

Ne znam, niti se time previše opterećujem. Uvijek se sve nekako posloži, baš onako kako treba, objavljuje portal Generacija.hr