Redateljica Budisavljević: 'Za dom spremni' ne treba postojati u javnom prostoru, što će roditelji odgovoriti djeci, to je zapravo pravo pitanje

"Ne bih mogla za sebe reći da sam mirovna aktivistica. Da, bavim se temama od društvene važnosti, prihvatit ću se tema koje nisu lake, ali moja profesija je ipak redatelj. Ili još točnije – filmski radnik. Jedno vrijeme bila sam aktivna u organizacijama za LGBT prava. No, film je ipak ono gdje mogu dati najbolje od sebe", kazala je Budisavljević za Večernji list.

Kazala je kako je mišljenja da redatelj ili bilo tko drugi tko se bavi ljudskim sudbinama, mora prvo biti svjestan "svoje sudbine, svojih borbi i životnih udaraca i pogrešaka, a ako se radi o umjetnosti, mora ih moći i izložiti prema javnosti".

Na pitanje kako tumači to što se kod nas samim riječima aktivizam i aktivist/ica često pridaje negativan prizvuk, a osobito to čine političari, Budisavljević kaže:

"Aktivisti su iznimno vrijedna kategorija ljudi koji golemi dio svog, uglavnom neplaćenog vremena provode na terenu, u kontaktu s ljudima i društvenim problemima. Političari, pogotovo kad dođu na vlast, lako gube kontakt sa stvarnim životom i bave se problemima ostanka na vlasti ili pod sobom imaju aparat koji je trom i često nefunkcionalan. Aktivisti i mediji su ti koji donose teme i stvarni život u javni prostor".

'Govori se jedino o zločinima, kao da je to jedino što narodi imaju u povijesti'

Iznijela je i svoj pogled na činjenicu da Tito nikada nije posjetio Jasenovac.

"Tadašnje društvo bilo je snažno usmjereno prema izgradnji novog – od porušene zemlje do tvornica, zadruga, društvenih stanova, opismenjavanja, modernizacije. Mislim da su mnogi ljudi tada iskreno vjerovali i ponašali se u skladu s prekrasnom idejom da možemo nadići stare podjele i zločine. Jedna od vrijednosti tog društva bilo je "bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti" za što Jasenovac baš nije bio najbolji primjer.

O Jasenovcu se učilo, on jest bio simbol zla NDH, ali zločini počinjeni između naroda Jugoslavije u velikoj su mjeri prešućivani, gurani pod tepih. Danas imamo obrnutu situaciju, govori se isključivo o zločinima. Kao da je to jedino što ti narodi imaju u svojoj povijesti. Meni je to morbidno, nadam se da će se uspostaviti ravnoteža u kojoj nas govor o žrtvama vodi katarzi, a ne konstantnim optužbama. To bi nas moglo ubiti i tu neće biti pobjednika", ocijenila je redateljica.

O svom filmu "Dnevnik Diane Budisavljević je kazala da je riječ o hrvatsko-slovensko-srpskoj koprodukciji.

"Meni, kao i mnogima čije smo reakcije mogli pratiti preko Facebooka, to je bilo vrlo pozitivno. Ali, mnogo je bilo i onih koji su to smatrali skandaloznim, a krajnja desnica je kroz svoje tiskovine i portale pisala o velikoj zavjeri hrvatske i srpske vlade. Prozivali su i ministricu Obuljen-Koržinek, iako ona zaista s time nije imala ništa. Jednostavno su i HRT i RTS imali to pravo prema ugovoru o otkupu, i oni su ga iskoristili najbolje što su mogli. Film je u Srbiji gledalo više od milijun ljudi. Od HRT-a, nažalost, nisam nikad dobila podatke o gledanosti, ali sudeći po broju spominjanja na društvenim mrežama, ne vjerujem da je podbacila".

'ZDS' ne treba postojati u javnom prostoru

Smatra da je ova tema važna za obrazovanje i odgoj ljudi "koji puno toga ne znaju, fali im kontekst vremena i okolnosti u kojima je nastala NDH".

"Meni je to zadavalo dosta briga jer je tema ispolitizirana, a znanja je malo. Učenici se iznenade kad im kažem da Pavelića nije izabrao hrvatski narod, nego da je doveden odlukom Hitlera. Dakle, Pavelić nije nikakav izraz volje hrvatskog naroda. Začude se i kad im kažem da Sabor u vrijeme NDH nije donio ni jedan zakon, kao i da tada nije bilo izbora zastupnika, već ih je sve imenovao sam Pavelić. To su stvari koje su jednostavne i nedovoljno osviještene, a puno govore o karakteru te države", rekla je Budisavljević.

"Za dom spremni' ne treba postojati u javnom prostoru, o tome nema zbora", kazala je redateljica.

"Jesu li djeca zbunjena, ne znam. I mi smo kao djeca bili zbunjeni razlikama od onoga što smo učili u školi u odnosu na stvarni život. To je dio procesa odrastanja, najvažnije je da ih škola nauči kritički razmišljati. A ako su zbunjena, pitat će roditelje. Što će im roditelji odgovoriti, to je zapravo pravo pitanje", ocijenila je.