REAGIRANJA Zloglasna Trpinjska cesta br. 33: 'Ne palite ovde sveće, ovde nije ni groblje ni kapela'

 Iako su evidentirane brojne pojedinačne likvidacije po kućama, podrumima, pa čak i nasred ulice, neka su masovna stratišta ipak osobito zloglasna. Jedno od njih je dvorište kuće na Trpinjskoj cesti, poznato kao Trpinjska 33.

Jedini preživjeli svjedok krvavog pira nad zarobljenim braniteljima na Trpinjskoj 33, bio je branitelj Trpinjske ceste, pripadnik legendarnog Turbo voda, tada tek osamnaestogodišnjak Nevenko Mauzer, koji se nevjerojatnom prisebnošću i filmskim bijegom spasio likvidacije. O tom događaju će ispričati:

"Bilo je to oko osam sati uvečer. Iz kolone iz koje su nas sprovodili iz Borovo Commercea, izdvajali su koga su htjeli. Kada je uz cestu na Trpinjskoj cesti ostalo nas desetak, doveli su nas do staze ispred kuće broj 33. Kuća se nalazila, gledajući iz smjera Trpinje s desne strane, otprilike nasuprot nekadašnje Živojinove mesnice koja se nalazila s druge strane ceste. Dvojica od tri četnika, ušla su u dvorište, a jedan je s uperenom puškom u nas, ostao s nama. Jednog po jednog utjerivao je u dvorište odakle bi se začuo pucanj.

Prije mene uvedena su trojica. Posljednji treći, nije želio ući, ali natjerali su ga, a odmah potom, rekli su i meni da uđem. Unutra sam vidio kako čovjeku ispred mene, koji se opirao, pucaju u glavu. Počeo sam trčati, projurio pokraj njih i dok su pucali za mnom, uletio u bašte, prešao prugu i došao do Bobotskog kanala, gdje sam se primirio. Nisu pošli za mnom, a budući da su nakon mene tu ubijeni moji suborci Vjekoslav Jugec i Darko Sučević, pretpostavljam da nitko od onih koji su ostali pred kapijom nije preživio".

Dana 19. studenoga, obilježava se "Žrtva Borova naselja za domovinu", pri čemu, nakon prigodnog programa ispred Borovo Commercea kod ostataka nekadašnje bolnice i skloništa, kolona sjećanja prolazi kroz Borovo naselje, trasom kojom su zarobljeni branitelji i civili sprovođeni do autobusa kojima su odvoženi na stratišta u Borovo Selo, Dalj, Trpinju itd., a preživjeli u Srpske koncentracijske logore. Put krojim prolaze vodi do Spomen doma hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti, a nezaobilazno mjesto na kojem se iz pijeteta zastane, zapale svijeće i položi cvijet je upravo kapija na ulazu u kuću broj 33.

Jučer, tijekom mimohoda, jedna od sudionica kolone sjećanja bila je i Mirjana Žeravica sa suprugom i trogodišnjim sinom. Mirjanin otac Tomislav Lojdl o kojem smo također pisali, nakon zarobljavanja u vukovarskoj bolnici, deportiran je na stratište Ovčara gdje je, prema iskazima svjedoka pokajnika tijekom suđenja u Beogradu, Srbija, zbog ratnog zločina na Ovčari, ostavljen u hangaru u posljednjoj grupi branitelja koja je osobito zlostavljana i čiji posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni.

U grupi Heroji Vukovara na Facebooku, ispod teksta kojim smo obilježili sjećanje na 19. studeni i patnju zarobljenih branitelja i civila,  
ostavila je komentar koji je kasnije proširila i na svome profilu:

"Jučer sam, nakon 30 dugih godina i ja ponovno koračala istim putem kojim su nas te '91. četnici vodili.. Tada sam bila djevojčica, užasnuta, preplašena, istraumatizirana svakodnevnim događanjima... Hodam tako jučer, zamišljena i tužna, mislim se - Bože hvala ti što sam ipak ostala živa... I dolazimo kao kolona na Trpinjsku cestu, prolazimo pokraj zloglasne kuće pod brojem 33... Nekolicina žena i ljudi izlazi iz kolone, odlazi pred kapiju te kuće i pali svijeće, stavlja cvijeće i moli se.... Pretpostavljam da im je netko blizak tu skončao!

U trenutku njihove molitve iz kuće izlazi i otvara kapiju jedna starija gospođa sijede kose i ljutito gleda tu skupinu ljudi koja uplakana moli za svoje najdraže... Jako zalupi vratima i ponovno uđe u kuću. U tom trenutku mi se stvorila knedla u grlu… Ponovno mi se vratio onaj ružni osjećaj kao te 91.' Bože kako ružno, bezosjećajno i nadasve bezobrazno pomislim!?!

Pri povratku, ponovno prolazim pokraj te iste kuće, svijeće i cvijeće još su pred kapijom.... I kraj tih istih svijeća na kući stoji natpis napisan vlastoručno: 'Ne palite ovde sveće, ovo nije groblje ni kapela'.

Kad sam to pročitala, u trenutku mi se smučilo, vratio mi se pogled one sijede gospođe kako ljutito gleda ljude ispred svoje kapije…

Došlo mi je da uđem unutra i svašta izgovorim, ali sam promislila kako nema smisla jer očito gospođa koja, eto, živi u Vukovaru, na zemlji natopljenoj nevinom krvlju. ne poštiva i nije ju briga za ničiju tugu i bol, ali glavno da ona živi tu i uživa u slobodi!!  E moja komšinice, sram te može biti, ali takve poput tebe, što je najžalosnije, nije i ne može biti sram, jer nemate ni srca ni duše, a bome ni obraza, što bi reklo u narodu! Strašno... strašno..strašno!!!!!!!".

Mirjana  Žeravica, kao šestogodišnja djevojčica, zajedno s majkom i petogodišnjim bratom, nakon zarobljavanja u Borovo Commerceu, prošla je logor u tranzitu. Tada nisu ni slutili da je njihov otac i suprug Tomislav Lojdl zarobljen u vukovarskoj bolnici i deportiran na Ovčaru gdje je nakon okrutnog zlostavljanja pogubljen. Reći će:

''Mi ni dan - danas ne znamo njegovu sudbinu, kako je završio. Svjesni smo da je mrtav, da ga nema, da su ga ubili… Ne bih voljela detalje, ali bih voljela znati… Svakog mi dana nedostaje…''.