Prebeg za 24 sata otkrio kako ga je u tišini u bolnici posjetio general Gotovina i što mu je rekao

Kada je krenula invazija Rusije na Ukrajinu, Vjekoslav Prebeg u Ukrajini se nalazio u službi tamošnjih oružanih snaga, kao pripadnik ukrajinskog mornaričkog pjesaštva. Tamo je u to vrijeme već stvorio život, upoznao je djevojku Irinu, s kojom sada planira zajednički život, no sve se promijenilo ruskim napadom na Ukrajinu. Naime, ubrzo nakon invazije Vjekoslav je zarobljen tijekom pokušaja povlačenja svoje postrojbe iz okolice tada opkoljenog Mariupolja.

Opisao je i detaljno kako su ga mučili u ruskom zarobljeništvu.

'Dobio sam udarac u nos. Odmah je bio slomljen'

"U prvom trenutku, moram pohvaliti tu posadu ruske artiljerije, bili su apsolutno profesionalni. Vidjelo se po njihovom postupanju da su profesionalci. Nadalje, s tog polja sam prebačen u neko skladište. Kako sam bio jedini stranac, bio sam im zanimljiv. Doveli su me u zapovjedništvo korpusa. Tu su bili neki general, dva pukovnika i tri bojnika. Prvi kontakt, kad su me izvukli iz vozila, bacili su me na koljena. Ruke su mi bile vezane. Glava mi je bila prekrivena nekakvom vrećom ili jastučnicom. Prvo sam dobio udarac u nos. Odmah je bio slomljen. Krenula je rijeka krvi iz njega.

Počela su pitanja. Imaš vremena tri sekunde, ako ne daš odgovor, opet udarac. Slijeva, zdesna, naprijed, u tijelo, u glavu, u lice. Imao sam sreće, nisu mi izbili nijedan zub.  Kad je general saznao da sam stranac, preuzeo je nadležnost. Nahranio me. Dali su mi da se otuširam, dali mi čisti donji veš. Razumio sam kako oni smatraju da imam vrijednije informacije od običnih vojnika. To mi je bilo još strašnije. Bio sam obični pješak, moja pozicija je bila strijelac u desetini. Znao sam da će biti teško jer će tražiti informacije koje im ne mogu dati, a bojao sam se izmišljati jer, ako me uhvate... Odlučio sam govoriti istinu. Rekao sam sam sebi da moram izdržati torturu, kakva bila da bila", govori Prebeg.

Zatim su ga, svjedoči Prebeg, prevezli u vojarnu, gdje su njega i još 16 drugih zarobljenika stavili na koljena i krenuli ispitivati.

"Bilo je svega. Koristili su plastične cijevi, za vodoinstalaciju. Vrlo su tvrde, koža puca, bolno je mišićima i tako mogu dulje ispitivati. Koristili su elektrošokove. Spojili bi ga na predjelu bubrega i prstiju na rukama i nogama, ili uha, tako da vam struja prolazi kroz cijelo tijelo. Svaki put kad je bilo ispitivanje, bile su takve metode. Kad nije bilo ispitivanja, sjedili smo u onoj prostoriji. Kasnije je došla druga ekipa, bili su zamaskirani. Ponovno su me ispitivali. Išlo je blaže i zapovjedili su da nam odvežu ruke i oči te da nam pruže medicinsku pomoć. Zatim su nas, po troje, vozili u Donjeck, u nekakav punkt vojne policije. To nisu bile konkretne ćelije, nego prostorije s rešetkama, bez prozora. Opet sam išao na ispitivanje. Isprebijali su me pendrekom po ruci, po nogama, po leđima... Bio sam cijeli ljubičast. Tukli bi me na podu pa bi me digli na stolac. Zapovjedili bi mi da stavim ruke na stol. Tukli su me po rukama. Po nogama. Opet bih pao na pod. Opet bi tukli. Uzimali bi oružje, stavili metak u cijev i prislanjali mi na glavu. Vikali su da sam beskoristan, da lažem, da će me ubiti. Zatim su me stavili u novu prostoriju, u kojoj nas je bilo pedesetak. U njoj sam proveo od 5. do 16. svibnja. Preuzelo me tužiteljstvo Donjecke Narodne Republike. Odveli su me na novo ispitivanje. To su bile sasvim druge metode, bez sile.

Bili su strpljivi, nije bilo zlostavljanja. Na kraju, kad sam trebao potpisati optužbu s kojom idem na sud, pojavile su se sasvim druge optužbe. Optužnica kojom su me teretili nije imala veze s realnošću i onim što sam ispričao. Potpuno fabricirana priča. Dok je trajala istraga, bio sam u zatvoru, od 18. svibnja do dana naše razmjene. Kreveti su bili napravljeni od armature, bez madraca. Bilo je hladno. Buđenje je bilo u šest sati, spavanje u 10. Smjeli smo sjediti isključivo na podu. Dobivali smo pahuljice i kaše za jesti, koliko vam daju, daju. Bile su i svađe u ćeliji oko porcija. Nisam se htio svađati za žlicu više", prisjeća se Prebeg mučnih detalja, koji zatim svjedoči da je u zatvoru zbog kamera bilo manje zlostavljanja, ali su zaštitari, kaže, ipak koristili svaku priliku da ih udare.

'Gotovina mi je prišao i dao ruku u bolnici'

U bolnici ga je, kaže, posjetio general Ante Gotovina.

"Iz bolnice pamtim generala Gotovinu. Slučajno se zatekao tamo, vjerojatno je išao nekome u posjet. Vidio me u predvorju i samoinicijativno prišao. Dok nije skinuo masku, nisam znao o kome je riječ. Bio sam zatečen. Dao mi je ruku i rekao: 'Dobrodošli, drago mi je što ste se vratili i što ste dobro'", prepričava.