Potresna ispovijest vukovarskog branitelja: Silovali su me u logoru, redali su se na meni uz urlike

Ratne 1991. Stipo je, nošen valom adrenalina, entuzijazma i želje da obrani svoj Vukovar, držao položaj Sajmište. Sredinom rujna, nakon teških borbi na Sajmištu, neprijatelj je došao s jačim snagama i potisnuo ih.

Sa svojim suborcima krenuo je u proboj. "Krenuli smo 14. rujna, a domaći četnici stalno su nam bili za petama. Zarobili su nas dok smo prolazili kroz neprijateljske redove kraj Bogdanovaca. Prijetili su nam da će nam oguliti kožu, i to bi i učinili da se odnekud nije pojavio jedan kapetan iz Banje Luke, ali Hrvat po nacionalnosti, i zaštitio nas", kazao je u razgovoru za 24sata.

Dovezli su ga, kako je rekao, u vojarnu u Topčideru, pred dva inspektora koja je znao iz Vukovara. S njima je ponekad i popio kavu. Sad su stajali pred njim, listali njegov dosje u žutom fasciklu i pitali je li učlanio prvih 500 vukovarskih HDZ-ovaca. "Odgovorio sam potvrdno. Nekoliko dana su nas tamo mlatili i prebijali, a potom, noću, odvezli u Bubanj potok, obučni centar za specijalce. Vozili su nas do tamo sa žicama omotanima oko vrata. Tamo je bila redovna vojska, koja je nastavila ‘ubijati Boga u nama’. Puštali su i četnike, pa su nas batinali i četnici i specijalci i vojnici. Luđačkih pogleda, mašući noževima, upadali su u sobe i silovali", s mukom se prisjetio.

No na pamet mu nije palo da će ga silovati. "Trojica, četvorica uletjela su u ćeliju, zgrabila me i uz udarce bacila na pod. Koliko sam se god otimao, borio, nekoga čak uspio udariti nogom i laktom, ne možeš ti protiv te sile. Udarci su pljuštali sa svih strana, po svim dijelovima tijela. Prebacili su me preko klupe koja je tamo stajala. Jedan mi je nožem rasparao hlače. Pokidali su mi i majicu. A onda su se počeli redati. Jedan za drugim, uz urlike, bilo ih je pet, šest, ni sam ne znam koliko jer sam pao u nesvijest. Probudio sam se na podu. Krvario sam iz stražnjice. Čuvari su me bacili na krevet, gdje sam ostao ležati i slušao krike drugog logoraša kojeg su silovali", govorio je vukovarski branitelj.

Razmijenjen je u prosincu 1991. u Bosanskom Brodu. Iz logora je izašao sa 71 kilogramom. Bez ičega. Bez dokumenata, odjeće i dostojanstva. Iako je prošlo 29 godina, Stipo se sa svojim traumama i demonima još bori. Sa scenama brutalnog silovanja budi se i liježe.

"Nisam to uspio prevladati. To me progoni noću. Postao sam impotentan, život mi je uništen. Da sam žrtva silovanja Domovinskog rata, naši sudovi mi već deset godina ne priznaju. Bez obzira na svjedoka koji je također silovan u Bubanj potoku, osporavaju mi status, ne priznaju ga jer nisam dokazao da sam silovan, nisam dostavio odjeću. Pa kako da je dostavim kad je poderana i uništena? Čak sam zatražio da me kompletno pregledaju i uvjere se u ozljede na debelom crijevu, no odbili su zbog protoka vremena. I odustao sam", rekao je Stipo.

Još traga za nestalim ocem Andrijom, dok je mlađeg brata Gorana identificirao nakon ekshumacije iz masovne grobnice na Ovčari. Dva mjeseca nakon što je izašao iz logora vratio se na ratište. Umirovljen je 1995. s činom časničkog namjesnika i 80-postotnom invalidnošću.