Portret generala u mladosti: Gonjen željom za avanturom, kao 17-godišnjak se pridružio Legiji stranaca

Presuda koju je Gotovini izrekao haški sudac Alphons Orie, time de facto klasificiravši obranu domovine kao ratni zločin, izazvala je nezapamćenu tugu, bijes i razočaranje u Hrvatskoj. Gomilom okupljenom na glavnom zagrebačkom trgu prolomio se jecaj, a riječi "nepravda" i "izdaja" mogle su se čuti na svakom koraku. U Pakoštanima, generalovi sumještani, prijatelji i rodbina bili su u stanju sveopćeg šoka. Jedina osoba koja je vijest dočekala kamenog lica bio je general sam.

Dok je sudac izricao sudbonosnu rečenicu, držao se uspravno i mirno, kao da se njega sve to uopće ne tiče. U tom trenutku, dakako, nije mogao ni slutiti da će, godinu i sedam mjeseci kasnije, drugostupanjskom presudom Haškog tribunala biti oslobođen svih optužbi, pušten na slobodu te u domovini dočekan kao ono što je i bio, junak.

Kako je moguće da čovjek u trenucima posvemašnje tame zadrži takvu samokontrolu? Odgovor leži u životnom mozaiku Ante Gotovine, u kojem su se miješali trijumfalni uspjesi i teške tragedije. Svome biografu Nenadu Ivankoviću Gotovina je svojedobno otkrio brojne detalje iz tog života, koji su poslužili za stvaranje biografskog bestsellera "Ratnik, pustolov i general".

FOTO: YouTube

Djetinjstvo prekinuto eksplozijom

Milan Gotovina bio je skromni ribar iz Tkona, mjestašca na otoku Pašmanu u zadarskom arhipelagu. S ocem je često odlazio u Biograd i Pakoštane, gdje su prodavali ono što bi ulovili. Jednog jutra, na pakoštanskoj ribarnici upoznao je lijepu Anu Miočev. Premda nije imao mnogo, Milan se uspio izboriti za njenu ruku i odvesti je u svoj dom u Tkonu. Godine 1955. dobili su sina Antu, a potom Borisa i Anicu.

Anti su bile samo četiri godine kad se dogodila tragedija koja je njegov život iščupala iz ugodne malomišćanske kolotečine. Dana 4. ožujka 1959. godine, obožavana majka izgubila je život štiteći ga od eksplozije mine. U mjestu se, naime, gradila cisterna za vodu pa su radnici minirali stijene. Majka je u panici pohitala za znatiželjnim dječakom koji se približio gradilištu te ga, u trenutku eksplozije, bacila pod sebe, no odlomljeni kamen pogodio ju je u glavu te je kasnije preminula u bolnici. Kako se dječak osjećao kad su ga mještani izvlačili ispod majčina polumrtvog tijela, bolje je ni ne zamišljati.

Žeđ za avanturom

Shrvan od boli, otac Milan odlazi na rad u Zagreb, a djed Šime uzima djecu k sebi u Pakoštane. Po povratku iz Zagreba, Milan je prodao kuću u Tkonu te izgradio trokatnicu u  Pakoštanima. Oženio se Milkom Miočev, mlađom sestrom pokojne supruge, a tom braku se rodilo još dvoje djece, sinovi Frane i Branimir.

Premda se obitelj nekako sredila, Ante se osjećao se sputanim u maloj sredini, možda i pomalo sit napornog posla utovara pijeska. Gutao je knjige o Kristoforu Kolumbu te sanjao o velikom, nepoznatom svijetu. Bilo mu je tek 16 kad se, u nevelikoj barčici i u društvu prijatelja, pokušao otisnuti preko pučine. Na putu ka otvorenom moru, bura je poremetila njihove planove te su se, nakon dvije noći provedene na otoku Glamoču i s okusom poraza u srcima, vratili u pakoštansku lučicu.

FOTO: YouTube

Sudbonosni susret

Gotovina je nastavio pohađati Elektrotehničku školu u Zadru, ljeti radeći na jedrenjaku koji je prevozio turiste, ali žeđ za avanturom i dalje je ispunjavala njegovo mladenačko srce. Prilika da je iskusi ukazala se kad je imao 17 godina. Preko prijatelja, dobio je mjesto mornara na brodu koji je prevozio pšenicu, nakon čega putuje u Bordeaux na ukrcaj. Premda najmlađi član posade, vrlo brzo se dokazao kao vrstan mornar.

Nakon nekoliko mjeseci plovidbe, brod je zbog kvara morao ići na remont u talijanskoj La Speziji. Kako je imao mnogo vremena na raspolaganju, Ante se otputio na šetnju gradom. Susret sa starijim muškarcem kojeg je upoznao u restoranu pokazat će se sudbonosnim. Dok mu je čovjek pričao o o Legiji stranaca, najelitnijoj francuskoj postrojbi, mladić je pobožno upijao svaku riječ. Po povratku na brod, satima je razmišljao o informaciji koju je dobio: ako želi u Legiju, mora u Marseille.

Broj 151408

U Genovi je pronašao ljude koji su bili spremni ilegalno ga prebaciti preko francuske granice, budući da je još bio maloljetan. Čim je stigao u Marseille, zaputio se ka regrutacijskom centru Legije. Narednih mjesec dana, ondje će obavljati nimalo izazovne zadatke poput guljenja krumpira i pranja podova, nakon čega je poslan u vojarnu u Aubagneu. Uslijedili su brojni liječnički pregledi, testovi inteligencije i provjera fizičke kondicije. Nakon polaganja ispita i potpisivanja ugovora o pristupanju Legiji, dobio je novi identitet: ime Andrija Grabovac, kojim će se koristiti u svim službenim dokumentima, te identifikacijski broj 151408.

Od 120 kandidata, u specijalni centar za temeljnu obuku u Bonifaciju na Kozici otišlo je samo njih 37. Ono što ih je ondje čekalo može se sažeti onom starom Churchillovom o krvi, znoju i suzama. Milost i razumijevanje pojmovi su koji nisu postojali u rječniku instruktora. Od regruta se tražilo da zavezanih očiju brzo rastave i sastave najkompliciranije oružje te da sačuvaju prisebnost i pod kišom pravih metaka, a svaka greška kažnjavala se bolnim udarcima. Regrut pod brojem broj 151408 bio je jedan od rijetkih čiji se puls nije ubrzavao ni u najpogibeljnijim situacijama. Od 37 mladića koji su pristupili obuci, prisegu je položilo njih 25.

FOTO: YouTube

Povratak nakon petnaest godina

Gotovina postaje najmlađi legionar elitne Druge Padobranske pukovnije. Uslijedila je još teža obuka, koja je uključivala podvodnu borbu, zarone na dubini od sedamdeset metara i deaktiviranje pomorskih mina. Tijekom pet godina, koliko je proveo u Legiji, postao je narednik a potom i komandos, najelitniji borac francuskih oružanih snaga, te je sudjelovao u brojnim vojnim operacijama u područjima gdje su još postojali francuski neokolonijalni interesi, napose u zapadnoj i srednjoj Africi (tijekom akcije u Čadu, snajperski metak ga je pogodio u glavu, uslijed čega je puna dvadeset četiri sata bio u komi).

Po prestanku službe, ostao je povezan s francuskim obavještajnim snagama te je u Gvatemali obučavao pripadnike paravojnih postrojbi koje su se borile u građanskom ratu. Kao instruktor je djelovao i u Kolumbiji te Paragvaju, a od tropske groznice koji je "pokupio" u nekoj južnoameričkoj džungli spasio se žvakanjem listova koke. A onda, u proljeće 1991. godine, doznao da je u njegovoj domovini počeo rat. Profesionalni vojnik našao je pravi razlog da se, nakon petnaest godina izbivanja, napokon vrati kući te pridruži obrani Republike Hrvatske.

Tekst je nastao u okviru projekta "Čuvanje sjećanja na žrtve Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.