Počivaj u miru: Stjepan Katić, tihi junak Bogdanovaca

Pripadnik 204. vukovarske brigade, Stjepan Katić, Stevo, najstariji od troje djece Ane rođene Nađ i Josipa Katića, rođen je u 04. rujna 1952. godine u Vukovaru.

Za obitelj Katić reći će kako su starosjedioci u Bogdanovcima, selu pored Vukovara, gdje je Stjepan i završio osmogodišnju školu. Budući da je imao još dvije mlađe sestre, Mariju i Anu, a obitelj je bila slabijih materijalnih prilika, Stjepan se odmah nakon osnovne škole, već kao šesnaestogodišnjak zaposlio u Tvornici gume i obuće Borovo, u tzv. Staroj pneumatici. Pa ipak, željan znanja, neprestano je čitao, knjige, romane, sve što mu je došlo u ruke, a prijatelji i obitelj sjetit će se kako je “Baćo”, kako su ga mlađe sestre zvale, volio ispunjavati križaljke koje je rado kupovao, te da je pasionirano pratio sport, posebno nogomet i Dinamo za kojega je navijao.

Godine 1979., Stjepan se oženio Slavicom, za prijatelje Slavom, rođenom Dolišni, koja im 1980. godine rađa sina Josipa, a potom 1981. godine i kćer Karolinu.

Stjepan Katić aktivni je sudionik demokratskih promjena u Hrvatskoj, jedan od osnivača HDZ-a u Bogdanovcima, kao i ustrojavanja prvih nenaoružanih odreda u Bogdanovcima. Po izbijanju otvorenih ratnih sukoba, u organizaciji obrane sela vodi obranu u Ulici Matije Gupca, no preživjeli suborci odreda će ga se sjetiti kao osobe koja je bila sveprisutna, svima na raspolaganju, ali ponajprije kao hrabrog i srčanog branitelja.

U knjizi Bogdanovci, vrata Vukovara, zapovjednik obrane Bogdanovaca, Ivan Matković - Lasta, prisjetit će ga se riječima:

"Tih je posljednjih dana ionako šutljivi moj prijatelj Stjepan Katić, zapovjednik u Ulici M. Gupca, postao još šutljiviji... Nije bilo ničega što on nije bio spreman napraviti bez obzira na opasnost. Veoma se dobro slagao sa suprugom Slavicom, stoga je patio za njom i djecom, ali je ujedno bio sretan što nisu s nama u ovom paklu... Teško je iz njega i jednu riječ bilo iscijediti. Stoga ga se sa sjetom sjećam i mislim da je bio nezamjenjiv na zadatku, koji je kao zapovjednik Ulice M. Gupca obavljao. Mnoge je probleme rješavao samostalno, iako sam mu, kao i drugim zapovjednicima govorio da nerješive probleme zajedno rješavamo. On je puno puta baš sam podmetnuo leđa. Sve što je učinio služi njemu, njegovoj obitelji i  cijelom selu na čast."

Kada je postalo jasno kako je obrana Bogdanovaca slomljena, 10. studenog 1991. godine malobrojni preživjeli branitelji u različitim grupama pokušali su proboj iz Bogdanovaca u okruženju, prema Nuštru i Vinkovcima.

Stjepan, već dva puta ranjen gelerima granata, prvi put sredinom listopada, a drugi netom prije kretanja u proboj, u neizvjesnost se uputio s još deset branitelja s kojima je pokušao pronaći siguran put za civile koji su išli s njima, no, nažalost, ušli su u minsko polje pri čemu je smrtno stradalo njih sedam, od kojih su posmrtni ostaci trojice Ante Šarića, Zorana Antunovića i Josipa Kneževića ekshumirani i identificirani 1998. godine nakon mirne reintegracije, a tijela još četvorice, među kojima je bio i Stjepan, dvadeset i dvije godine kasnije, gotovo dvadeset i devet godina od njihove pogibije.

Supruga Slavica, koja je s obitelji sve ove duge godine čekala kako bi dostojno sahranila posmrtne ostatke svoga supruga, u Vukovaru je ostala i bez dva brata, Vlade i Ivice. Na položaju na Mitnici, tijekom minobacačkog napada 3. studenoga 1991. godine, na mjestu je poginuo stariji od dva brata, Vlado Dolišni, a od iste granate koja je usmrtila Vladu, ranjen je i mlađi brat Ivica. Ivica Dolišni je nakon ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu zarobljen te kao ranjenik deportiran na Ovčaru gdje je zlostavljan, a potom mučki ubijen. Pa ipak, tu se tragedija Slavičine obitelji ne završava, također u proboju, poginuo je i jedini sin njene sestre, Tomislav Pištelek, o kojem smo nedavno pisali. 

Kada je poginuo nadomak slobode, Stjepan Katić, jedan od heroja obrane Bogdanovaca, suprug, otac i brat, imao je trideset i devet godina.
Posmrtni ostaci Stjepana Katića bit će sahranjeni 28. veljače u 13.20 sati na gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu.

Odajmo mu počast i nemojmo ga zaboraviti.