Petokolonaši nisu štedjeli Zagreb: To su nam potvrdili ljudi koji su lovili snajperiste

Snajperski fijuci mogli su se čuti u svako doba i sa svih strana, a osobito iz naselja u kojima su živjela vojna lica, pa se tako primjerice posebno izbjegavalo Sigečicu koja je u to vrijeme bila vrlo ozloglašena i iz koje su se često čuli pucnjevi. Vremenom, priča o snajperistima koja je i ’91. godine bila svojevrstan “tabu”, pretvorena je u “mit” i najčešće se (osobito među mlađim naraštajem) tretira kao priča koja se nikada nije dogodila.

No, snajperisti su po Zagrebu uistinu djelovali. Tomislav Šulj, povjesničar i djelatnik Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog Centra (HMDCDR-a), potvrdio je da nema nikakve sumnje da su na području Zagreba, u svrhu izazivanja panike tijekom ljeta i jeseni 1991., određene civilne osobe djelovale vatrenim oružjem. U to se, kaže nam, uvjerio pretražujući službenu dokumentaciju MUP-a, koji je tih kritičnih mjeseci bio pod svojevrsnom opsadom telefonskih prijava subverzivnih djelovanja i prijetnji.

Mladen Mikolšević/FOTO: Tomislav Šulj

Povjesničar potvrđuje: "Peta kolona je itekako djelovala"

Djelovanje tzv. Pete kolone po Zagrebu Šulj je istražio pišući knjigu o specijalnoj postrojbi Glavnog stožera HV-a bojni Frankopan, koja je tijekom rujna preuzela zadaću preustroja sustava osiguranja Hrvatske radiotelevizije na Prisavlju.

“Najčešći oblik prijetnji, kakvih se na području Zagreba u ljeto i jesen 1991. dnevno zaprimalo na stotine, bili su telefonski pozivi o postavljanju eksplozivnih naprava ili pozivi i pisane poruke o skorom napadu JNA ili fantomskih četničkih organizacija. Dobar dio tih prijetnji zabilježen je uostalom u službenoj dokumentaciji i izvješćima dežurnih policijskih djelatnika koji su zaprimali takve pozive. Naravno, te prijetnje bile su prvenstveno upućene u svrhu izazivanja nesigurnosti i nervoze, kako djelatnika policije tako i djelatnika javnih službi, poput primjerice na Hrvatskoj radioteleviziji”, otkrio nam je povjesničar Šulj.

No, kaže on, osim izazivanja panike, već od ljeta, bilježe se i oružani incidenti, uobličeni uglavnom u pucnjavu vatrenim oružjem iz okolnih zgrada na Prisavlju, koje se tada još zvalo Šetalište Karla Marxa.

FOTO: Screenshot

HRT im je bio najveća meta

"Tako se, primjerice, 12. kolovoza 1991. bilježi slučaj da je u ranim jutarnjim satima ‘NN osoba iz pravca zgrade Šetalište Karla Marxa br. 8., 10 i 12, ispalila najvjerojatnije iz pištolja osam do deset hitaca u pravcu stražarskog mjesta broj 1, koje se nalazi na jugozapadnom dijelu kruga zgrade HTV-a.’ Kako su visoki časnici JNA povremeno prijetili da će objekti televizije biti napadnuti iz zraka ili da će biti zauzeti desantom padobranaca čelni ljudi Glavnog stožera HV-a, zajedno s čelnicima HRT-a, tijekom rujna 1991. procijenili su da nužno treba promijeniti sustav osiguranja jer dotadašnje osiguranje neće biti dostatno, ukoliko bi JNA uistinu pokrenula napadajnu akciju specijalnim snagama. Nema sumnje da bi u razdoblju opće nesigurnosti zauzimanje objekata nacionalne televizije postao vrlo jak adut u rukama vrha JNA u naumu rušenja demokratskog poretka Republike Hrvatske, stoga je na te prijetnje trebalo gledati s velikim oprezom".

Upravo iz tog razloga, doznajemo, proveden je temeljiti preustroj sustava osiguranja HRT- a pod nadležnošću bojne Frankopan, odnosno pod zapovjedništvom Mladena Mikolčevića – Padobranca. Okolno zemljište obrađeno je strojevima, poravnato kako bi mogućnost eventualnog pokušaja zauzimanja objekata bila svedena na minimum, a opasnost iz zraka prevenirala se uspostavom protuzračne obrane, odnosno postavljanjem topova 3/20 mm i lakoprijenosnih PZO sustava.

"Šumoviti prostor prema rijeci Savi iskrčen je rovokopačima, nakon čega je izminiran. Na krov objekata postavljena je zaštita teških strojnica, a same zgrade i ulaze u kompleks zgrada čuvali su pripadnici bojne Frankopan i jedan vod pripadnika 1. brigade ZNG-a Tigrova", objašnjava Šulj koji je zanimljive pojedinosti o događajima na Prisavlju opisao u knjizi “Bojna Frankopan”.

FOTO: Grad Zagreb

Lovac na snajperiste: 'Mog vojnika su ranili…'

Mladen Mikolčević – Padobranac, kaže kako se jasno sjeća tog perioda. Skeptično se osvrće na rasprave o “snajperistima kao mitu”, a kao čovjek pod čijim se vodstvom čuvali objekti HRT-a, s nama dijeli vrlo konkretne informacije: "Budemo li se ovako odnosili prema našoj povijesti, jednoga dana sve će postati mit. To se nikako ne bi svidjelo mom vojniku koji je tada ranjen hicem, a koji je, po našim procjenama, ispaljen iz jednog od tri nebodera poznatim pod nazivom “Rakete”. Zagreb je tada bio pod uzbunom, u potpunom mraku, no svejedno smo otišli izvidjeti situaciju po tim neboderima i tamošnjim stanarima odaslali upozorenje. Nerijetko su i iz zgrade “Kockica” prema nama znali izbaciti hitac", doznajemo od Padobranca, pravog svjedoka i sudionika tih događaja.

Svoje sjećanje podijelio je i Krešimir Raguž, bivši pripadnik bojne Frankopan: "U akciju na HRT išli su legionari koji su tamo upali i pričali na francuskom. Slave, Stanko Krešo, Zulu i Padobranac su to vodili, a išao je s nama i Davor Domazet – Lošo. Sjećam se da je akcija ostvarila priličan šok i da jedan dio djelatnika, koji očito nije bio lojalan ovoj državi, narednog dana više nije došao na posao. Bilo je to doba kada je i Zagreb bio ugrožen. Nadlijetali su zrakoplovi, oglašavane su zračne uzbune, provođena su zamračenja. Baš u tom razdoblju nekoliko puta događalo se da su neki stanari s okolnih nebodera za vrijeme uzbuna slali signale, signalna svjetla, pa čak i signalne rakete.

'Činjenica je da su po nama u Zagrebu djelovali oružjem'

Jednom su, kaže, čak i pucali: "Tu je bio kraj strpljenja. U jednu od zgrada osobno je otišao Padobranac, išao sam i ja s njim, tražili smo predsjednika Kućnog savjeta zgrade. To je bio neki Stevo, Srbin, bivše vojno lice. Padobranac je s njim ljubazno pričao, tražio da mu pokaže zgradu. No nasamo mu je vrlo jasno rekao da će biti u velikim problemima ukoliko se incidenti nastave. Nakon toga tamo više nije bilo problema takve vrste."

O djelovanju oružjem po pripadnicima osiguranja objekata HRT-a svjedoči i Frankopan Sergej Matulić: “Bilo je to jedno vrlo nesigurno razdoblje čak i za stanovnike glavnog grada. Nije se znalo koje će poteze povlačiti čelni ljudi JNA i postojala je opravdana bojazan da bi mogli izaći s tenkovima na ulice ili pak zauzeti nacionalnu televiziju, što je prvi potez kojeg se povlači u provođenju državnih udara.

Iz tog razloga su, otkriva, dobili zadaću da osiguraju HRT, koji je pritom bio smješten točno između zgrada u kojima su živjela aktivna ili umirovljena vojna lica: “Činjenica je da su po nama djelovali oružjem, no srećom bez posljedica. Primjerice, ja sam tijekom svoje dužnosti čuo kako u one vreće od pijeska, kojima smo se ogradili i zaštitili, kako u njih udara metak. Isto tako, kada je Zagreb zbog noćnih zračnih uzbuna cijeli bio u mraku, svojim sam očima vidio kako s najviših katova tih zgrada, netko ‘blinka’, vjerojatno signalizira crvenim svjetlima. Odradili smo blokade, pretrese tih zgrada, no iako nismo ništa našli, postupno su ta djelovanja prestala.”

*Tekst je nastao u okviru projekta ”Čuvanje sjećanja na žrtve Domovinskog rata”, kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.