Pavković o bijegu Milanovića: Zar ni na Oluju ne možemo biti jedinstveni?

Podsjetimo, kako je direktno.hr doznao, usuglašen je protokol za proslavu Oluje u Kninu na sastanku organizacijskog odbora u Zagrebu. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović će držati govor, a premijer Zoran Milanović i predsjednik Sabora Josip Leko neće, čak štoviše prije 11 sati ujutro već će biti na putu za Zagreb. Ni vijence neće polagati zajedno, premijer će to učiniti ujutro, prije podizanja zastave na kninskoj tvrđavi, a predsjednica vijenac za poginule polaže iza 13 sati, nakon mise u 11 sati.

Pavkovićevo priopćenje pročitajte u cijelosti.

Ako ni ove godine u Kninu neće svi biti kao jedan, a ime dr. Tuđmana isticati se na najvišoj razini, onda nismo drugo ni zaslužili nego da nas i dalje gaze i blate

Ne, ne možemo vjerovati da ni ove godine, na 20. obljetnicu Vojno-redarstvene operacije Oluja, nema  zajedništva ni u samom državom političkom vrhu, odnosno da će tijekom središnje proslave u Kninu, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja svatko od njih, kako javljaju mediji, voziti „svojim kolosijekom“. Kad će jedni polagati vijence i paliti svijeće za sve poginule i nestale, drugih neće biti. Neki će, čujemo, poput premjera Milanovića i njegovih najbližih suradnika, iznimno brzo napustiti Knin, pa nije predviđeno ni da kažu koju riječi, kao npr. „hvala svima koji su dali svoje živote i krv za hrvatsku Domovinu“. Vjerovali smo da ako nas išta može zbližiti onda je to Knin, ali već sada se vidi da će i ova svečanost biti dio razdora ne samo među hrvatskih braniteljima, već i političarima. Osim toga, ova obljetnica je prigoda da se već jednom zauvijek oda dostojno štovanje prvom hrvatskom predsjedniku, vojskovođi i pobjedniku Domovinskog rata dr. Franji Tuđmanu, ali ne na način da ga se tek samo spomene među inima koji su najzaslužniji za ovu operaciju. Istina, u Kninu će mu toga dana biti otkriven i spomenik, što je on već davno zaslužio. Ali, nikada nije kasno. Očekujemo također da ćemo na kninskoj tvrđavi, gdje je podigao i poljubio hrvatsku zastavu, (tamo je u svezi s tim na inicijativu moje malenkosti podignut mu i spomenik!) vidjeti i njegovu cijelu obitelj, na čelu s gospođom Ankicom Tuđman. No, od svega toga ipak se nadamo da će netko reći i ono što najviše ljudi koji su bili prvi kad je trebalo žele čuti: „Da nije bilo prvog hrvatskog predsjednika i 'sirotinje  i neobrazovanih' hrvatskih branitelja (kako je rekao predsjednik Vlade Milanović) teško da bismo porazili drugu ili treću vojsku u Europi, odnosno baš zahvaljujući Tuđmanovim mudrim odlukama spriječen je jedan od najvećih genocida u Europi, u Bihaću, a to drugim riječima znači da ne samo Hrvatska, već i Europa od II. svjetskog rata nije imala tako velikog i značajnog vojskovođu, političara i nadasve -  humanista“. Naime, jedno je voditi državu u miru, a drugo u ratu. Također, ne smije se zaboraviti ni što bi se dogodilo sa svim hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji da je pobijedila Srbija, Crna Gora, zločinačka JNA, domaće izdajice i dezerteri. Hrvatska, da malo karikiramo, ne bi imala ni dosta  zemlje da pokopa sve mrtve na kojima bi se agresori, kao ratni zločinac Josip Broz Tito, nakon završetka  II. svjetskog rata, osvećivali. Stoga bi Hrvati, ali i oni u BiH napokon na pravi, istinski način trebali vrednovati ratno i ino djelo prvog hrvatskog predsjednika, a to znači da se njegovo ime napokon uzdigne i u europske visine, da ga Europa nagradi možebitno i nekom nagradom, na žalost, posthumnom, ala onom kakva je Nobelova i tome slično.

Zahvaljujući Tuđmanovoj politici i vođenju ratnih operacija, Hrvatska nije samo pobijedila, ona je nakon Knina zaustavila i jedan od najžešćih ratova u Bosni i Hercegovini te samim time spasila na desetine tisuća života.

Vjerujemo da je bilo dovoljno 25 godina od početka srpske i ine agresije do danas na pravi, istinski način vrednovati lik i djelo ovog iznimnog Hrvata, kakvog još nije bilo u hrvatskoj povijesti.

A kako godine idu, jeste li primijetili, tako je Tuđman sve veći i veći, a oni koji to ne priznaju i koji su mu osobito nakon njegove smrti zabijali nož u leđa, već su  zauzeli ili će zauzeti tek neku od „fus nota“ u hrvatskoj povijesti, a neki ni to.

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)