BIVŠI NAJMOĆNIJI PREDSJEDNIKOV SAVJETNIK

Pašalić o Tuđmanu: Bez njega ne bi bilo samostalne Hrvatske, nakon njega najzaslužniji je Šušak, Manolić je važan, za razliku od Mesića, a Sanader je bio 'druga liga'

Autor

al/Žarko Ivković/Večernji list

Bio je sedam godina Tuđmanov glavni savjetnik za unutarnju politiku i jedan od najmoćnijih političara 1990-ih, imao je golem utjecaj u HDZ-u, ali i velik broj političkih neprijatelja, ponajviše u vlastitoj stranci. Ivić Pašalić, “čovjek s dva prezimena”, nikoga nije ostavljao ravnodušnim.

 

10.12.2019. u 16:15
Ispiši članak

Danas je poduzetnik, predsjednik Nadzornog odbora tvrtke Mundus Viridis, koja se bavi preradom drva.

U kolovozu 1999. bili ste na sastanku vrha HDZ-a na Bjelolasici, bilo vas je ukupno 22, kako biste odlučili tko će voditi izborni stožer na nastupajućim parlamentarnim izborima. Tuđman nije bio na tom sastanku. Sjećate li se kako je to izgledalo i što ste odlučili?

Ma taj se sastanak mistificiralo i o njemu se svašta pisalo. Mjesto je izabrano na prijedlog Jure Radića, sastanak je bio dogovoren s predsjednikom, a okupili smo se s osnovnom zadaćom da se napiše program za parlamentarne izbore. Poslije se mistificiralo da smo tamo trebali glasati, manipuliralo se tim glasanjem, a ono je bilo u drugom planu.

No ipak, proveli ste tajnu anketu o tome tko bi trebao voditi izborni stožer?

Ma iskreno da vam kažem, ne sjećam se je li to baš tako bilo. Anketa je bila usputna stvar. Navodno je u anketi pobijedio Šeks dobivši podršku 13 članova te skupine, vi ste dobili 5 glasova, Ljerka Mintas-Hodak 2, a Mate Granić i Jure Radić po 1. Iako se nije odlučivalo o Tuđmanovu nasljedniku, anketa je navodno nametnula Šeksa kao najizglednijeg kandidata. To je potpuno promašena interpretacija. Nema veze s istinom i stvarnošću. U tom trenutku o tome se uopće nije razgovaralo niti je taj sastanak imao ikakvu konotaciju ili ideju da se bavi Tuđmanovim nasljednikom.

Možete li nam opisati atmosferu u HDZ-u kad je Tuđman 1999. završio u bolnici?

Ti su dani bili poprilično dramatični, vidjelo se da predsjednik nije dobro. Kad je nakon polaganja vijenaca na Oltar domovine završio u bolnici, bilo je jasno da stvari idu loše. Bilo je tada dosta nervoze, neizvjesnosti. Prvih dana još nije bilo jasno što se događa, jer predsjednik se do tada uspješno nosio s posljedicama bolesti, no poslije se vidjelo da to ne ide u dobrom smjeru pa se postavilo pitanje kako funkcionirati. S obzirom na to da je država funkcionirala, jer Vlada, kao produžena ruka izvršne vlasti, radila je svoj posao, zakonodavna je vlast funkcionirala, pa se postavilo pitanje kako HDZ može funkcionirati. Tu nije bilo zamjenika. 

Je li ikad u HDZ-u bilo riječi o Tuđmanovu nasljedniku?

Nikad. Barem u razgovoru sa mnom predsjednik nikad nije spomenuo nasljednika. Je li o tome razgovarao s drugima, ne znam. Cijelu sliku imao je samo predsjednik, a svi mi drugi imamo samo fragmente nekih događaja, fragmente istine. To je bila tema nakon predsjednikove smrti, kad smo imali dva-tri sastanka na kojem smo bili Nikica Valentić, Jure Radić, Mate Granić, Vladimir Šeks i ja.

Vratimo se na stanje u stranci.

Dakle, bilo je napeto, ali život je morao ići dalje. Naš je posao bio pripremiti stranku za izbore, s tim da je arhitekturu ljudi, timova i tijela stranke koja će voditi izbore predsjednik postavio već prije, tako da smo svi znali što nam je činiti.

Kakve su bile ambicije pojedinih ljudi u vrhu stranke kad je počela bitka za Tuđmanova nasljednika?

Ja sam tu bitku i tada, a i danas, doživljavao drugačije nego što se to u javnosti prikazuje. Za mene je prioritet bilo to da država i stranka funkcioniraju, da se postigne maksimum na parlamentarnim izborima i imao sam fikciju da se po svaku cijenu očuva jedinstvo stranke. Kad se vidjelo da predsjednikova bolest ulazi u fazu s, nažalost, izvjesnim završetkom, bilo je jasno da ulazimo u potpuno novu situaciju te sam se pitao jesmo li za nju spremni.

Tko je pokazivao najviše ambicija da preuzme stranku?

Ne bih rekao da je bilo izraženih ambicija. Znalo se među nama tko u stranci ima autoritet, snagu i bilo je jasno da je tu Šeks, da sam tu ja, a iza nas dvojice dugo nitko tko bi imao ozbiljan autoritet i utjecaj u stranačkim strukturama, ali važnu ulogu imali su i Nikica Valentić, i Mate Granić, i Ivan Jarnjak. Franjo Tuđman Novo visoko odlikovanje Sabor potvrdio uvođenje novog odlikovanja - Velereda Franje Tuđmana

Je li točno da ste na neformalnim sastancima odlučili da u slučaju izborne pobjede HDZ-a predsjednik Sabora bude Šeks, da premijer bude Valentić, a o predsjedniku HDZ-a tada niste raspravljali jer ste smatrali da je to u tom trenutku, dok je Tuđman još živ, neprimjereno?

To je točno. Bilo je nekoliko sastanaka, na njima su bili Radić, Granić, Valentić, Šeks, ja i nisam siguran je li bio Jarnjak. Moja misao vodilja bila je: ako se u tom trenutku vrlo bitni ljudi i predstavnici raznih HDZ-ovih frakcija dogovore i u interesu države i stranke postignu suglasje, tada postoji vrlo velika vjerojatnost da se sačuva jedinstvo stranke i izbjegnu podjele. Bilo je, naime, jasno da bez Tuđmana ne možemo funkcionirati kao kad je on bio živ. On je bio jedini koji je mogao tako različite grupacije i ljude držati zajedno. Održavao je određeni balans, što je bio jedan od elemenata njegove politike. Ja sam do krajnjih granica vjerovao i nadao se da je takvo što moguće. I iz takvih je razgovora izišla varijanta, ako HDZ pobijedi na parlamentarnim izborima, da Nikica Valentić, koji je figurirao kao predstavnik tehnomenadžera u HDZ-u, bude predsjednik Vlade, da Vladimir Šeks, koji je predstavljao desnicu, bude predsjednik Sabora, a da za predsjednika države kandidiramo Matu Granića. Jasno, kad za to dođe trenutak. Taj dogovor proveli smo na sjednici Predsjedništva stranke nakon predsjednikove smrti. O predsjedniku stranke nismo se dogovarali. Smatrali smo da je taj dogovor bio realna platforma za održavanje HDZ-a kao cjeline i da jamči optimalan izborni rezultat. No bili smo svjesni toga da će biti vrlo teško, jer HDZ je godinama bio na organiziranom udaru i opozicije i vanjskih faktora, koji su radili razne kombinacije s tadašnjom opozicijom. Zato je bilo važno da očuvamo jedinstvo.

U tim vašim kombinacijama nije bilo Ive Sanadera?

Ni blizu. On u tim razgovorima nije sudjelovao niti ga se doživljavalo kao bitnog čovjeka. On je tada, športskim rječnikom rečeno, bio druga liga u HDZ-u.

Unatoč vašem dogovoru, tada se ipak događa medijski rat u kojemu ističete kandidature za predsjednika stranke?

Nažalost. Naime, Vlado Šeks izgubio je strpljenje i prvi je srušio taj dogovor. On je prvi u medijima izišao s kandidaturom za predsjednika HDZ-a. I danas, kad nas dvojica pokušavamo analizirati što smo mogli pametnije učiniti, pitam ga: “Dobro, zašto si to učinio kad je to bio dogovor u interesu stranke i, u tim okolnostima, pametan za državu.” A on kaže: “Teško je to objasniti. Osjetio sam se nesigurnim u tom dogovoru. Bio sam siguran da nećemo dobiti izbore i što ću onda ja biti!”

Potom se i vi kandidirate za predsjednika stranke?

Da, tada sam se i ja kandidirao. Iz ove perspektive smatram da to nije bilo pametno. Ali u tim okolnostima, kad se ruši dogovor i kad se na terenu počelo jako zakuhavati, a Šeks je uvijek kao svog jakog operativca imao Glavaša, koji ima talenta za stvaranje različitih atmosfera u unutarstranačkim odnosima, postalo je jasno da su šanse za očuvanje zajedništva vrlo male. Velika je šteta što se to dogodilo. Tko zna, možda bi stvari izgledale drugačije.

Kad se onda pojavljuje Ivo Sanader?

Puno je još vode proteklo dok se nije pojavio Ivo Sanader. Najprije su se dogodili parlamentarni izbori i gubitak izbora. Dok je trajala izborna kampanja, stanje u stranci bilo je podnošljivo, jer svatko se borio u svojoj izbornoj jedinici za što bolji rezultat, karte su još na stolu, ne zna se što će biti i još nije bilo ozbiljnijih sukoba. Problem nastaje kad smo izgubili izbore. Tada se saziva sjednica Glavnog odbora stranke na kojoj je Glavaš pripremio stranački udar. On je s nekolicinom svojih glasnih istomišljenika inscenirao vrlo burnu atmosferu, vidjelo se da je sve dogovoreno i u tim okolnostima Šeks biva biran za v.d. predsjednika HDZ-a. Paralelno se konstituirao Sabor, puno se toga događalo odjednom. Sanader se pojavljuje tek kad se raspisuju unutarstranački izbori.

On je tada, kaže povijest, došao Šeksu i Bebiću i ponudio se za predsjednika HDZ-a?

Ja to ne znam. Za taj dio priče nisam svjedok.

Vi i Šeks, dakle, u to ste vrijeme bili veliki rivali?

Nas dvojica znamo se od osnivanja HDZ-a, a naši odnosi imaju sinusinodalni karakter. Najvećim dijelom godina imali smo vrlo bliske odnose, jedno vrijeme i prijateljske, naši stranački i politički stavovi bili su vrlo bliski. Mi se jesmo u toj prijelaznoj fazi sudarali, ali nije to bilo ništa izvan okvira džentlmenske borbe. Za mene je bio šok kad je otvoreno stao na stranu Ive Sanadera. Očito, HDZ je bio poput rogova u vreći.

Kako iz ove perspektive gledate na Tuđmanovu ideju pomirbe, na tzv. sintezu ljevice i desnice?

Franjo Tuđman bio je autor HDZ-a, on je bio autor projekta stvaranja hrvatske države i on ima autorsko pravo na svoje djelo. On je zamislio taj projekt, na njemu je radio cijeli svoj život i on ga je u određenom povijesnom trenutku iznio u javnost. Svi smo mi drugi bili sudionici u njegovu projektu. Svatko od nas imao je izbor želi li biti u tom ili nekom drugom projektu. Moj je izbor bio sudjelovati u tom projektu, u kojemu ne mogu postavljati uvjete. I kad gledam svoj odnos prema njegovoj ideji, moj je stav uvijek bio: vjerujem li ja tom čovjeku. I kad sam se našao u nekoliko situacija kad se moje mišljenje bitno razlikovalo od njegova, moj krajnji rezon uvijek je bio – vjerujem li ja njemu. Ako mu vjerujem, a ja sam mu uvijek vjerovao, učinit ću onako kako on kaže. I pomirba je bila njegov autorski projekt koji se pokazao nužnim za stvaranje hrvatske države. Na tom je konceptu stvorena Hrvatska. Da nije bilo svih tih sastavnica koje je Tuđman ujedinio i složio u HDZ, pitanje je što bi bilo s tim projektom. A on je uzimao ljude za koje je smatrao da mu trebaju. Nismo mi bili najpametniji i najsposobniji, nego smo se u tom krugu našli stjecajem različitih okolnosti u tom povijesnom trenutku. Tuđman je birao ljude jer je to bilo njegovo autorsko pravo. Danas bih rekao vrlo jasno: od svih ljudi koji su sudjelovali u tom projektu, u povijesti će ostati upisani jedino Franjo Tuđman i Gojko Šušak. Usudim se reći, bez Tuđmana Hrvatske sigurno ne bi bilo, a odmah do njega zasluge ima Gojko Šušak. Svi mi drugi odigrali smo manje važne uloge.

Razlike u tom raznorodnom HDZ-u pokazale su se već na Drugom općem saboru kad se HDZ iz pokreta transformirao u stranku?

Po svojoj stranačkoj, svjetonazorskoj supstanci HDZ je konzervativno desno. Nije on nikakva radikalna desnica, nego tradicionalna konzervativna politička opcija. Jezgru HDZ-a činili su ljudi koji nisu bili partijski kadrovi, nego oni koji su odgojeni da dišu hrvatski. Ja sebe ubrajam među takve. No Tuđman je smatrao da samo s nama ne može dobiti bitku za državu, jer nismo imali dovoljno znanja i životnog iskustva za tako složen projekt, ta dominirajuća većina u HDZ-u nije bila dostatna da se u jednom suptilnom stvaranju hrvatske države uspije. Zato su mu trebali i neki drugi. Ti drugi, ja ih zovem stručnjacima, uglavnom su došli nakon siječnja 1991. kad je bilo evidentno da JNA ne ide na otvoreni udar. Bilo je to onda kad je predsjednik otišao u Beograd i kad je bilo pitanje hoće li se vratiti ili neće. Tada su sami počeli dolaziti. Njemu je to bio signal da postoji realna šansa da uspijemo. A oni su mu trebali radi stvaranja slike da HDZ nije neka radikalna grupacija. Da se razumijemo, među ovom dominirajućom većinom bilo je onih koji su radili veliku političku štetu, koji su mahali ustaškim parolama. Zato je on htio napraviti taj miks, da dobije ljude s određenim znanjima i da sve dobije civiliziranu formu.

Ali Tuđman je sa sobom poveo i ljude poput Manolića i Mesića?

Mesić je Tuđmanu bio potpuno nebitan, ali mu je Manolić bio bitan. Znam to jer sam o tome razgovarao s predsjednikom u nekoliko navrata. Stipu Mesića nitko nije doživljavao ozbiljno.

Nije li Mesić jedno vrijeme bio treći čovjek u državi? To je kad se gleda izvana, ali iznutra, u stranci Mesić nikad nije bio ni drugi ni treći. Ali Manolić je bio bitan jer je imao iskustvo u vrlo složenim stvarima i Tuđman je procijenio da mu takav čovjek treba. Možda zvuči grubo, ali Tuđman je upotrebljavao ljude za određene poslove u trenutku kad su mu trebali. To je njegovo pravo. Tako je upotrijebio i Manolića. Problem je nastao kad je Manolić umislio da je bitniji od Tuđmana, ili barem jednako bitan, i kad je počeo voditi svoju politiku. Ne mogu biti dvije politike, nego samo politika autora. Tako je i Manoliću rekao: “Joža, ovo je moja, a ne tvoja politika, ali ima mjesta i za tebe.” Moram istaknuti Tuđmanovu veliku političku i ljudsku osobinu: on je po svojoj naravi bio dobar čovjek, nikoga nije šutnuo na ulicu, grubo smijenio, za svakoga je našao neko rješenje. Tako je i za Manolića htio naći neko rješenje. Ljudi Tuđmana doživljavaju kao grubog, hladnog, a on je bio vrlo emotivan čovjek. Često je bio na rubu suza kad bi se donosile odluke o ratnim operacijama – koliko će ljudi poginuti, kako će to majke podnijeti... Ljudi nemaju pojma o tome. Tu svoju ljudsku osobinu Tuđman je maskom skrivao od javnosti, jer u ratu predsjednik države ne može biti plačko, dio je velikoga intervjua koji je dr. Ivić Pašalić dao Večernjem listu.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.