Ovo su tehničari zbog kojih je 'Grad heroj' 87 dana komunicirao sa svijetom: 'Žice su pucale kad je najviše gruvalo, ja sam se pomirio s time da sam živi mrtvac'

Ovako je u knjizi dežurstva na pogonu VF-a u Osijeku zapisan posljednji 'halo' iz ratnog Vukovara, posljednji poziv koji je upućen s priručne centrale što su je svih 87 dana bjesomučne opsade grada neumorno i hrabro pod kišom granata i metaka održavali i čuvali radnici Telekomunikacijskog centra Vukovar tadašnjeg HPT-a. Ovaj poziv, koji su u Osijek poslali tehničari Boris Žugec i Ivan Kovač, jedan je od najpotresnijih detalja, najpotresnijih svjedočanstava da je tog dana slomljena obrana grada.

"Više neće trebati..." zapravo je bolna rečenica koja sve govori. U toj rečenici može se prepoznati puno toga što se u prethodna tri mjeseca događalo u Vukovaru, s Vukovarom i njegovim žiteljima, ali i onoga što je uslijedilo nakon sloma obrane i što je svoj završni čin imalo na Ovčari, gdje su, među ostalima, pogubljeni i tako svoj životni put okončali i Žugec i Kovač. Spomen na njih, kao i na Petra Malovića i Josipa Lovrića, koji se i danas vode kao nestali te Aleksandra Emila, kojega je skupa sa suprugom, sinom i majkom u podrumu za vrijeme ručka ubila granata, i danas živi među njihovim radnim kolegama tehničarima iz TKC-a Vukovar, koji su i sami heroji Vukovara.

Njihovo oružje nisu bile puške, kojih ionako nije bilo dovoljno, nego cvikcange, kombinirke i izolirtraka. Dok je izolirke bilo... O njihovim hrabrim izlascima na teren kad je najviše gruvalo, spajanju pokidanih žica i uspostavi prekinutih veza malo se zna, a obavljali su neizmjerno važan posao bez kojeg u tih 87 dana dr. Vesna Bosanac, dr. Juraj Njavro, Marin Vidić 'Bili', Stari i Mladi Jastreb... ne bi mogli komunicirati sa Zagrebom, slati izvješća, tražiti pomoć, koja je, doduše, slabo i sporadično stizala... Da nije bilo hrabrih tehničara TKC-a Vukovar, Hrvatska i svijet ostali bi uskraćeni za izvješća koja su iz ratnog Vukovara slali legendarni Siniša Glavašević i njegove kolegice i kolege... Branitelji iz drugih krajeva Hrvatske ne bi se mogli ponekad javiti svojim obiteljima...

 "Žice su pucale kada je najviše gruvalo i morali smo ih odmah popraviti. Dok su drugi bili u skloništu, mi smo morali biti vani. Jednom sam od Danijela Rehaka tražio da me pošalje na prvu liniju jer mi se činilo da bi mi tamo bilo bolje, ali to nije dolazilo u obzir. Samo mi je rekao da netko mora raditi i ovo", ispričao je Josip Huk za Jutarnji list, koji je s kolegom Vladimirom Hodakom održavao sve linije u Borovu Naselju.

"Imali smo pet veza na pet punktova, jedan kod Blage Zadre, drugi kod Kapulara, treći kod Šipošija, četvrti kod Zvonka Milasa i peti na Đergaju. Imali smo obavezu svaki dan održavati tu vezu, koju su pokojni Blago i Kapular izuzetno cijenili i stalno su inzistirali na tome da ona bude konstantna. Neki su opet bili za to da bi radije da je nema", dodaje Hodak, koji se sjetio i još nekih radnih kolega koji su bili s njima, kao što su braća Vlatko i Ivan Mijić, obojica ranjeni pri obavljanju posla. Ivan Mijić je, kaže Hodak, "dobio u pluća i debelo meso, a ja sam samo otresao prašinu i odvezao ga u bolnicu".

"On je baš teško stradao. Danas je predavač u Zagrebu na diplomatskoj školi, završio je četiri fakulteta i ponosan sam što sam prijatelj s takvim čovjekom", istaknuo je Hodak.

Tehničara je, dodaje Ivica Azenić, u Vukovaru i Borovu Naselju bilo 22, a s njima su bila i tri poštara. I cijelo vrijeme morali su biti mobilni. S vremenom su na brojne situacije koje su se oko njih događale i otupjeli. Gledali su samo kako što prije završiti posao koji im je dodijeljen. Inače, fizičke linije s Osijekom presječene su 18. rujna 1991.

Žice su bile važne jer se nisu mogle prisluškivati. To je bila najsigurnija veza - ističe Željko Sobol i otkriva zašto su zapovjednici inzistirali na stalnom popravljanju pokidanih veza. Inače, neboder Dunav, u kojem se nalazila antena, bio je stalna meta neprijateljskog granatiranja jer su imali očitanja o velikom zračenju u njegovoj unutrašnjosti, ali nikada nisu pogodili u stan u kojem je antena bila postavljena. A koliko je surovo bilo raditi u takvim uvjetima, svjedoče riječi Darka Lalića.

"Hodaš preko šute, razbacanih cigala i ostataka nečijeg doma koji je upravo razorila granata i čekaš da ispale svjetleću pa da vidiš gdje je što i da spojiš žicu", ističe Lalić. Najmlađi među njima, Zoran Begov, priča kako su nekada za brži dolazak do mjesta na kojem su trebali popraviti kvar koristili Yugo koji nije imao ni prozore ni auspuh.

"Voziš se kroz razrušeni grad, ne čuješ ni svoje misli, a kamoli što se događa oko tebe koliko taj auto brunda. No, poslužio je", priča Begov.

"U neko doba dana ili noći stane telefon u policiji, nema rasvjete, policajac ide sa mnom, ja uzmem žicu i propuštam je kroz ruku dok ne dođem do mjesta gdje je prekinuta. Onda mi on lagano posvijetli da bismo našli drugu stranu, ufrkali žicu, spojili i nazad do centrale da vidimo radi li telefon", prisjetio se Azenić, a takva iskustva svakodnevno su imali i ostali. Nekima od njih, poput Lalića, u gradu je bila i obitelj. Njima je bilo još teže.

"Bili su mi tu žena, sin od pet godina i kći od tri mjeseca. Izljubiš ih i ideš tražiti žice", kaže Lalić. Onima kojima je obitelj bila izvan Vukovara ipak je bilo psihički lakše.

"Ja sam se pomirio s time da sam živi mrtvac i molio se, ako me derne, da me podere. Imao sam tada 37 godina", kazao je Azenić.

"Kada dođe studeni, ne mogu spavati. Sjećanja sama dolaze...",  zaključio je Lalić.